Tribina „Muslimanske rezolucije iz 1941. godine u Bosni i Hercegovini s posebnim osvrtom na Tuzlansku i Bijeljinsku rezoluciju“ održana je u četvrtak 15. decembra u Tuzli.

Organizatori tribine suMuftijstvo tuzlansko i Medžlis Islamske zajednice Tuzla. O ovoj značajnoj temi govorili su dr. Šaćir Filandra, dr. Adnan Jahić i Mustafa Spahić, a moderator je bio dr. Mensur Husić. Povod za organiziranje tribine je 75 godina od Bijeljinske i Tuzlanske rezolucije.

Bijeljinska (2.12.1941.) i Tuzlanska rezolucija (11.12.1941.) donesene su nakon četničkog pokolja oko 300 Bošnjaka u Koraju 28.11.1941. godine. Taj masakr NDH je nastojala iskoristiti za dalje produbljivanje mržnje i izazivanje osvete. To su spriječili ugledni građani Bijeljine i Tuzle, intelektualci, kako vjerske tako i svjetovne provenijencije, koji su posebnim rezolucijama osudili zločine i zatražili zaštitu muslimana, ali i zatražili pokretanje krivične odgovornosti protiv „neodgovornih elemenata“, koji su izazivali ispade protiv Srba.

Ove rezolucije predstavljaju najsvjetlije primjere poimanja humanizma, političke slobode, prava na život pripadnika druge religije, kulture i nacije. Sve je počelo skupštinskim zaljučkom Udruženja ilmije El-Hidaje, od 14.8.1941. godine. Inicijator za javno oglašavanje i autor teksta zaključka bio je Mehmed Handžić, predsjednik El Hidaje, koji je smatrao „da niko nema pravo da uništava muslimane, da nas gura političkim pravcem koji će imati za posljedicu naše stradanje. Muslimani imaju pravo da to otvoreno i javno kažu.“

Dr. Adnan Jahić je kazao kako su muslimani rezolucijama spasili svoj obraz i pokazali da ljudsko dostojanstvo nema cijenu, iako rezolucije nisu imale nikakvo ozbiljnije praktično dejstvo na polju zaštite ljudskih života. Upravo u mjesecima nakon rezolucija desili su se neki od najtežih zločina u Drugom svjetskom ratu, kazao je dr. Jahić.

Muslimanske rezolucije, naziv pod kojim su poznati antifašistički protesti bošnjačkog građanstva u nekoliko mjesta Bosne i Hercegovine, iskustvo su više u ustrajnoj borbi zajedničkog bosanskog življenja. „Da je to življenje prolazilo kroz različite mijene, zadobijalo je manje ili više nesretne ili pogubne oblike za sve bosanske narode, dokaz su i same te rezolucije. One su dokument jednog vremena u kome su bez obzira na sve negativne okolnosti postojali elementi ljudskosti koje Bošnjaci nikada nisu gubili,“ kazao je dr. Šaćir Filandra.

U trenutku nastanka, rezolucije su, kroz imena potpisnika, izražavale miroljubivo lice jednog naroda, njegovo načelno odbacivanje nasilja, diktature, diskriminacije, genocida, prozelitizma i terora, a zalagale su se za uspostavljanje načela zajedničkog življenja.

„Tih sedam rezolucija su najveći pisani, političko-intelektualni, vjersko-kulturni, moralno-etički akt u toku Drugog svjetskog rata,“ kazao je prof. Mustafa Spahić. Rezolucije nisu bile samo izraz zabrinutosti za sudbinu muslimanskog naroda već i manifestacija izuzetne građanske hrabrosti, poštenja i čovjekoljublja. One su pokazatelj da su Bošnjaci u svom biću baštinili snažan moralni zakon, od Boga darivan i dodatno osnažen miroljubivom porukom vjere islama, da svi ljudi imaju zajedničko porijeklo i vrijednosti koje im je Uzvišeni darivao, zaključio je na kraju tribine moderator dr. Mensur Husić.

{gallery}1612160{/gallery}