Bismillah, ve-l-hamdu lillah, ve selamun ‘ala resulillah.

Cijenjena braćo i poštovane sestre.

Na svijetu postoje samo dvije riječi – lijepa i ružna. Bog Dragi u Svojoj časnoj Knjizi Kur'an-i Kerimu (Ibrahim, 24-26) lijepu riječ (كَلِمَةً طَيِّبَةً) poredi s lijepim drvetom (شَجَرَةٍ طَيِّبَةٍ) duboko i čvrsto ukorijenjenim u zemlji koje redovno daje obilne plodove u vrijeme koje je Gospodar lijepog drveta za to odredio. Ružnu riječ (كَلِمَةٍ خَبِيثَةٍ) je usporedio s ružnim drvetom (شَجَرَةٍ خَبِيثَةٍ) koje uopće nije u zemlji ukorijenjeno nego se nekako za njenu površinu jedva drži, bez mogućnosti da ostane i opstane. 

Nadam se da nam još nisu izblijedile slike ramazanskih noći i prekrasnih učenja Časnoga Kur'ana u njima, ili bilo koje druge večeri Kur'ana, kada se iz srca i s usana učača u zrak šalju najljepše riječi, jer su istinski najljepše, jer su riječi Istine, riječi Istinitog Gospodara, a:

وَمَنْ أَصْدَقُ مِنَ اللَّهِ قِيلًا

a čije su riječi od Allahovih istinitije! (En-Nisa’, 122)

Imali ste priliku tada iz zraka duboko udahnuti ljepotu tih riječi i unijeti ih, zajedno s kisikom, u svaku ćeliju svog organizma. Ali to je Božija Riječ. Kakva bi i mogla biti drugačija nego najljepša. U to uopće ne sumnjamo. Ovdje je poenta u učenju tih riječi i slanju tog milozvuka u zrak.

Na isti način izgovaramo i svoje vlastite riječi. Šaljemo ih u zrak. Ako je to lijepa riječ oplemenit će atmosferu i u nju emitovati pozitivnu energiju, ako je ružna zatrovat će zrak i u njemu ostaviti negativnu energiju.

A riječ k'o riječ, kad izađe nema joj povratka. Ili će nekoga usrećiti ili će nekoga povrijediti. Čuvajmo se ružne riječi! Kur'an-i Kerim navodi primjer najopasnije riječi upozoravajući sve one koji „Milostivom pripisuju dijete“ (Merjem, 91) da su to tako odvratne riječi od kojih „gotovo da se nebesa raspadnu, a Zemlja provali i planine zdrobe“ (Merjem, 90). Teške su to riječi potvore na Boga Samoga, Jedinoga.

Plemeniti poslanik, naš dragi pejgamber, Muhammed, s.a.v.s., je jednom prilikom, kada je jedna od njegovih supruga (Aiša) za drugu (Safiju) kazala da je „malog rasta“ rekao da je to toliko opasna riječ „da kad bi pala u more zatrovala bi ga“. (Halid Muhammed Halid, Humanost Muhammeda, a.s.,1983)

Poslovice kažu „da su riječi kao strijele, one ispaljene se ne vraćaju.“; da su „hrđave riječi kao blato na obući: svako želi da ih se što prije otrese.”; da je „čovjek gospodar riječi koje nije izgovorio, ali je rob onih riječi koje su mu izmakle.” “Izgovorena riječ ne može se vratiti.”, veli Horacije, a Konfučije poručuje: “Zbog jedne riječi čovjeka često smatraju mudrim, a zbog jedne riječi često ga smatraju glupim. Uistinu, moramo dobro paziti što govorimo.”

Cijenjena braćo i poštovane sestre.

Jedan umni čovjek je ovako kazao:

„Pazi na svoje misli, one postaju riječi. Pazi na svoje riječi, one postaju djela. Pazi na svoja djela, ona postaju navike. Pazi na svoje navike, one postaju karakterne osobine. Pazi na svoj karakter, on postaje tvoja sudbina.“

Navedeni citat nas vraća činjenici da prije riječi stoji misao, a iza riječi djelo. To je poziv da budemo odgovorni ne samo prema riječima koje izgovaramo nego i mislima koje u sebi gajimo. Leži li tamo ideja ljubavi ili mržnje, građenja ili razgrađivanja, povezivanja ili raskidanja, otvorenosti ili isključivosti, itd.?   

Kada ovo govorim vaša reakcija na moje riječi može biti različita onoliko koliko se razlikujete jedan od drugoga. Ako kažem: „pazite šta i kako mislite, pazite šta i kako govorite,“ onda nečija spremnost da ove riječi prihvati zavisi od toga da li ih sluša samo uhom ili iz svoje nutrine, jer slušanje iz nutrine daje korist. Mubarek Mevlana bi na ovo kazao: „Ako hiljadu lopova izvana udari, oni vrata neće otvoriti sve dok se iznutra lopov ne pojavi da vrata otvori. Hiljdu ti riječi izvana prozbori, nema koristi sve dok se to iznutra ne potvrdi.“ (Rumi, Tajne uzvišenosti, 89)

Nadajući se da će iznutra vašeg bića biti dovoljno prijema ističem da je način mišljenja, da je misao jako važna i na njenoj čistoti i ljepoti moramo mnogo raditi. Riječi jesu jaka vojska ali prije njih se stvara ideja, formira misao. Svjedoci smo da vojskama ljudi zapovijeda jedan, a tim jednim zapovijeda njegova misao. Rezultat, vojskama ljudi zapovijeda misao onog jednog. Bila ona čista ili prljava. Čistite svoje misli!

Svjedoci smo kako iz ružne misli poteknu ružne riječi koje izazovu cijelu lavinu negativne energije u okruženju. Odatle valja paziti na misao. Ona je pokretač i riječi i djela. Misao kojoj je u korijenu mržnja rađa ružnu riječ koja izaziva zlo djelo. Zlodjelo. Misao kojoj je u korijenu ljubav rađa lijepu riječ koja donosi dobro djelo.

Ako pažljivo prođemo kroz ranije navedni citat imat ćemo jasnu sliku naše stvarnosti. Onaj umni čovjek reče:

„Pazi na svoje misli, one postaju riječi.“

 Ako nas neko mrzi, i mržnja mu je u korijenu misli, s jezika će mu lahko poteći riječi iste vrste pa ćemo čuti ovakve poruke: „Ako nećete da budete mi, vi ste onda niko i ništa. Nemate svoj jezik. Nemate svoju državu. Nemate naciju. Ni vjera vam ne vrijedi ništa. Neka cijeli svijet zna da ste vi niko i ništa. Svima bi bilo bolje, i nama i cijelom svijetu, da vas nema, jer ste bezvrijedni. Da vas nema sve bi ovdje bilo bolje…“

„Pazi na svoje riječi, one postaju djela.“

Ako su već izgovorene takve riječi mržnje onaj ko ih je izgovorio postao je njihov rob. One ga obavezuju da u skladu s njima i djeluje. U protivnom će one biti prazna priča i niko ih neće shvatati ozbiljno. A zlo djelo ima bezbroj svojih nivoa zla. Od uvredljive i provokativne riječi, preko fizičkog napada, skrnavljenja vrijednosti i svetinja, rušilačkih poduhvata, do otvorenih napada, ubistava, pokušaja istrebljenja, genocidnih projekata…  

„Pazi na svoja djela, ona postaju navike.“

Ako to urade s nama tu nije kraj. Teško se takvi tipovi mire s kvalifikacijom da su zli, a njihova zlodjela koja čine prema nama, čak i kada nas ne bi bilo, bila bi usmjerena prema nekim drugima koji nisu oni. To je postalo navika koja se generacijama prenosi kroz povijest jedne kategorije ljudi. Onih zlih.    

„Pazi na svoje navike, one postaju karakterne osobine.“

A navika k'o navika. Kad se zlo proširi cijelom dušom ono postane prepoznatljivo obilježje koje se više ne može sakriti. Čak i ako se pokrije nekim maskama ono kroz njih probija svojim crnilom. I na kraju:  

„Pazi na svoj karakter, on postaje tvoja sudbina.“

Jadna li je sudbina onoga kome je zlo karakterna crta, proistekla iz njegove navike da drugome zlo radi po cijeli dan, cijelog života, da ne zna za drugačije do za zlo djelo, jer o njemu stalno govori, i ono mu je u korijenu njegovog načina mišljenja. Bože Dragi, koji mrak.

Kakva sudbina može čekati takve tipove do ona o kojoj Uzvišeni, govoreći o Danu Velikog Suda, kaže: 

toga Dana će neka lica smrknuta biti, tešku nevolju će očekivati. (El-Kijame, 24-25) kada će se neka lica potištena, premorena, napaćena u vatri užarenoj pržiti, sa vrela uzavrelog piti, kada drugog jela osim trnja neće imati, koje neće ni ugojiti ni glad utoliti. (El-Gašije, 2-7)

Cijenjena braćo i poštovane sestre.

Ne dozvolite da vas ružna riječ isporovcira. Provokatori to žele. Da se bavimo njima jer se time hrane. Ne dozvolimo da nas zla riječ uhvati u svoju zamku i oduzme nam dragocjeno vrijeme potrebno i namijenjeno za promicanuje i činjenje dobra. Čuvajte svoj zdravi korijen kako bi iz njega stalno nicala lijepa misao, lijepa riječ, lijepo djelo, lijepa navika, lijep karakter, lijepa sudbina. Ako bismo dozvolili da nas zlo, nedaj Bože, pokvari onda bismo izgubili sebe. Izgubili bismo sve. Postali bismo oni. A niko od nas ne želi kraj kojim se u Kur'an-i Kerimu prijeti zločincima kojima je u korijenu mržnja prema Bogu i Njegovoj Časnoj Knjizi, prema vjeri i vjernicima:

oni će posve izgubljeni biti, u Džehennemu će vječno boraviti, vatra će im lica pržiti i iskeženih zuba će u njemu ostati. “Zar vam ajeti Moji nisu kazivani, a vi ste ih poricali?” “Gospodaru naš” – reći će – “naši prohtjevi su bili od nas jači, te smo postali narod zalutali. Gospodaru naš, izbavi nas iz nje; ako bismo ponovo zlo radili, sami bismo sebi nepravdu učinili.” “Ostanite u njoj prezreni i ništa Mi ne govorite!” – reći će On. “Kad su neki robovi Moji govorili: ‘Gospodaru naš, mi vjerujemo, zato nam oprosti i smiluj nam se, jer Ti si najmilostiviji!’ – vi ste im se toliko rugali da ste zbog toga na Mene zaboravljali i uvijek ste ih ismijavali. Njih sam Ja Danas nagradio za ono što su trpjeli, oni su, doista, postigli ono što su željeli. A koliko ste godina na Zemlji proveli?” – upitaće On. “Proveli smo dan ili samo dio dana” – odgovoriće – “pitaj one koji su brojali.” “Pa da, kratko ste proveli” – reći će On – “da ste samo znali! Zar ste mislili da smo vas uzalud stvorili i da Nam se nećete povratiti?” (103-115)

فَتَعَالَى اللَّهُ الْمَلِكُ الْحَقُّ ۖ لَا إِلَٰهَ إِلَّا هُوَ رَبُّ الْعَرْشِ الْكَرِيمِ ﴿١١٦﴾

I neka je uzvišen Allah, Vladar istiniti, nema drugog boga osim Njega, Gospodara Arša veličanstvenoga! (El-Mu'minun, 116)

رَبَّنَا آمَنَّا فَاغْفِرْ لَنَا وَارْحَمْنَا وَأَنتَ خَيْرُ الرَّاحِمِينَ ﴿١٠٩﴾

‘Gospodaru naš, mi vjerujemo, zato nam oprosti i smiluj nam se, jer Ti si najmilostiviji!’ (El-Mu'minun, 109)

Hatib dr. Sead-ef. Seljubac

Džamija Behram-begove medrese, petak, 29.7.2018. godine