Ispunjeni nadom, postizanjem stepena takvaluka, milosti, opraštanja grijeha i zaštite od džehennemskoga azaba, kroz dovu, kao vid vertikalne i postom kao potvrdom horizontalne komunikacije, dvadeset sedmu noć Ramazana dočekujemo kao krunski dragulj na tadžu vjernika, iman sahibije.

To je noć Božije milosti a ljudske potrebe. Božije upute i čovjekove radosti. U toj ramazanskoj noći sve se određuje i propisuje, spušta i uzdiže, otvara i zatvara, otkriva i zaogrće, daruje i  obveseljava, približava i spaja.

Vječno je otvoreno pitanje njene vrijednosti i događaja u istoj: „A šta ti misliš šta je Noć Kadr, Noć Kadr je bolja od hiljadu mjeseci“. (97:2-3) Navođenje broja od hiljadu mjeseci je ukazivanje na njen značaj, važnost i blagoslov vremena,  a ne isticanje  brojčane vrijednosti.

Najava ili potvrda  dolaska, odnosno spuštanja velikog broja meleka na Zemlju  tokom trajanja dvadeset sedme noći; „Meleki i Džibril, s dozvolom Gospodara svoga spušatju se u njoj zbog odluke svake.“ (97:4), je znak kontinuiteta Božije milosti i garancija za opstojnost i egzistenciju ljudskog roda na Zemlji.

Uzvišeni Allah, dž.š., nije stvorio „bezvrijednog čovjeka“, nego je stvorio čovjeka sa zadaćom, sa ciljem i smislom, dajući mu tako važnu zemaljsku ulogu. Čovjeku je od Boga povjereno namjesništvo na Zemlji: „Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti..“, (2:30), s ciljem da na toj istoj Zemlji ibadet čini, obavlja sedždu i slavi Gospodara svjetova, kako nam Kur'an kazuje: „a naređeno im je  da se samo Allahu klanjaju, da Mu iskreno kao pravovjerni  ibadet čine..“ (98:5).

Na tu, od Boga povjerenu ulogu čovjeku, meleki su iskazali čuđenje, zabrinutost i neznanje. Kur'an kazuje da su kao argument naveli  negativne elemente naravi ljudskog bića koje se prepoznaje kroz mržnju, sukobe, podjele, svađe, ubijanje, ratovanje, griješenje i nevjeru. U spuštanju meleka za dvadeset sedmu noć Ramazana, pored uloge i zaduženja kojima ih je Allah, dž.š., zadužio, prepoznajemo mudrost, hikmet ilahi, ili  htijenje Gospodara da se meleki sretnu sa ljudima kao „odabranim stvorenjima“, iskrenim Allahovim robovima, čija se pozitivna narav prepoznaje kroz vjerovanje, veličanje, slavljenje Allaha, ljubav i činjenje društveno korisnih poslova.

Poznato  je da se Allah ponosi pred melekima sa onim ljudima koji su Mu u pokornosti i koji tu pokornost iskazuju kroz ibadete namaza, posta, zekata, hadža, kurbana, dobročinstva prema roditeljima, te brigom za nemoćne i zaštitom ugroženih. To su oni koji su na istikami, upućeni, ustrajni i  na Pravom putu, siratu-l-mustekimu.

Vjernik ne bi smio da gubi nadu u Božiju milost, jer Allah nikada ne napušta čovjeka, samo se čovjek osili i zaboravi na svoga Gospodara, a čovjek je insan-zaboravno biće.

Mudri sufija je govorio: „Bože, moji grijesi su veliki kao najveća brda, a Tvoja milost je neizmjerna, pa mi oprosti grijehe“.