Muftija tuzlanski Vahid-ef. Fazlović održao je u petak 7. jula 2023. godine hutbu u Džamiji Kralj Abdullah u Tuzli. U hutbi je muftija Fazlović kazao da Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini kontinuirano doprinosi rasvjetljavanju istine o Genocidu i drugim zločinima počinjenim nad Bošnjacima, te jačanju svijesti našeg naroda o važnosti vjere i domovine za sve sadašnje i buduće izazove.

“Sabor Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini donio je Dekleraciju o Genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici, a Vijeće muftija Fetvu kojom proglašava lokalitete Srebrenica i Žepa Šehitlucima Genocida nad muslimanima Bošnjacima, te Fetvu o proglašenju područja Prijedora i dolini rijeke Sane Šehitlucima i područjem najtežih zločina s elementima radnji činjenja genocida. Na osnovu navedenih  fetvi, ovi šehitluci za trajno imaju svoj hurmet, s posebnim normama ponašanja za muslimane i muslimanke. Vijeće muftija Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, kao vrhovno vjersko tijelo muslimana u Bosni i Hercegovini i Sandžaku, Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji i bošnjačkoj dijaspori, obavezuje svakog muslimana i muslimanku da čine sve što mogu kako bi se posljedice Genocida umanjile najviše koliko je moguće. Ova vjerska obaveza ima snagu pojedinačne i zajedničke obaveze za sve muslimane i muslimanke.

Također, prema utvrđenom programu Rijaseta Islamske zajednice, u svim džematima u domovini i dijaspori obilježava se godišnjica Genocida, ali i drugih zločina tokom cijele godine. U skladu sa spomenutim programom Reisu-l-ulema Islamske zajednice u Gazi Husrev-begovoj džamiji kazuje hutbu povodom obilježavanja godišnjice Genocida nad Bošnjacima. Istu hutbu govore i muftije u glavnim džamijama muftiluka, te svi hatibi u svojim džamijama u domovini i dijaspori”, kazao je muftija.

Muftija Fazlović je džematlijama prenio hutbu reisul-uleme Husein-ef. Kavazovića o genocidu u Srebrenici:

Draga braćo!

U životu čovjeka ili zajednice, postoje dani radosti i dani tuge. Svakom od nas oni dolaze, slađi ili gorči. Radosni smo kada nas zadesi kakva dobrota, rodi nam se dijete ili umnoži mal. Tuga je, opet, kada nas zadesi kakva nesreća, pogodi nepravda ili duboka rana koja ne može zacijeliti. Sreća i tuga su sestre koje nam svakim danom dolaze u pohode. Donose nam smijeh i suze, radost i tugu. Tako je uvijek bilo, u svim vremenima i sa svim ljudima i zajednicama.

Iza nas su dani Kurban-bajrama, u kojima smo se podsjetili na veličanstvena kazivanja o Ibrahimu, a.s., i njegovu sinu Ismailu, a ispred nas je 11. juli, dan sjećanja na žrtve Genocida u Srebrenici. Ova dva događaja, kao i mnogi drugi iz povijesti ljudskog roda, govore o samoj suštini ljudi, o onakvima kakvi jesmo. Za postizanje dobra, čovjek je spreman da podnese i najveću žrtvu, kurban, a za osjećaj moći spreman je da žrtvuje i svoju ljudskost.

Milostivi Allah kaže:

A znaš li ti šta je Sudnji dan; i, još jednom, znaš li ti šta je Sudnji dan? Dan kada niko nikome neće moći nimalo pomoći, toga dana će vlast jedino Allah imati (El-Infitar, 17-19).

Ovi kur'anski ajeti, u kojima se postavlja pitanje i daje odgovor, otkrivaju suštinu problema od kojeg čovjek stalno bježi, u nadi da će naći sigurno mjesto, zbijeg, kako bi izbjegao svoju odgovornost pred Bogom. A takvog mjesta nema.

Sva vlast, moć i konačan sud pripadaju Bogu. Drugi kur'anski ajet otkriva nam suštinu onoga što će se događati s nama na  Sudnjem danu:

­­Onoga Dana kada budu ispitivane savjesti, i kada čovjek ni snage ni branioca neće imati (Et-Tarik, 9-10).

Središnja tema Sudnjega dana, o kojoj se u ovom ajetu govori, jeste pitanje naše savjesti. Tom ispitu će svako ljudsko biće morati pristupiti. Cijela sura govori o tome da savjest, kao moralna kategorija, mora biti osnova ličnog i zajedničkog života ljudi. Iz nje izvire moral u ljudskoj zajednici. Ljudi ne funkcioniraju kao zatvorene kutije, jer, da je tako, ne bismo trebali prozore prema drugima, koji nas vode u prostor zajedničkog života. Ovako, upućeni jedni na druge, različiti a zajedno, upućeni smo i na traganje za moralnom osnovom našeg pojedinačnog i zajedničkog života.

Pitanje zločina nad čovjekom, ma ko on bio, dovodi nas do ispitivanja lične i kolektivne svijesti i savjesti, pojedinca i zajednice u cjelini, bez obzira na broj žrtava, mjesto i vrijeme zločina. Tamo gdje savjest služi kao mjesto slušanja istine, mjesto odgovornosti pred Bogom i ljudima, tamo ima nade da će se uspostaviti zdrava i pravedna zajednica ljudi u kojoj će dominirati svijest o značaju savjesti u našem pojedinačnom i zajedničkom životu. Tamo, pak, gdje savjest ne služi moralnim ciljevima, slabe su prilike da će društvo ozdraviti i napredovati.

Ovih dana nas je na pitanje ljudske savjesti podsjetila izjava jednog ratnog zločinca koji je rekao da bi ono što je učinio sve ponovio. Reakcija zajednice na ovaj istup bila je podijeljena, što nam govori da, kao vjernici, moramo poraditi na ispitivanju i jačanju naše i personalne i zajedničke savjesti, jer nas ona, kao Božiji dar kojeg treba stalno da razvijamo, upravo drži da ne potonemo u grijeh i zločin.

Zločin genocida u Srebrenici, ali i drugi zločini, jesu pitanje krivične odgovornosti počinioca, ali i pitanje savjesti i morala svakog od nas, jer se svih nas taj zločin tiče, s moralnog aspekta našeg postojanja. Nema sumnje da na savjesti počiva obnova ljudske moralnosti, obnova pravednijeg i savjesnijeg društvenog poretka i otvorenosti ljudi jednih prema drugima. Savjest mora biti mjesto našeg suočavanja sa sobom, mjesto Istine koja će dovesti do kajanja, do pomirenja.

Poslanik, a.s., stalno nas je upozoravao da preispitujemo vlastitu savjest, pa tek onda da to isto tražimo od drugih. Uloga vjerskih zajednica i crkava u podizanju svijesti o značaju savjesti može i treba biti značajna. Nauk o vjeri nas obavezuje da o tome govorimo i da pitanje savjesti postavimo kao centralnu temu obnove i pojedinca i zajednice.

Braćo i sestre.

U časnom Kurʿanu Uzvišeni Allah kaže:

Mi smo u Zeburu, poslije Tevrata, zapisali da će Zemlju Moji čestiti robovi naslijediti (El-Enbija, 105).

Vjernik ne bi trebalo da sumnja u ove riječi, u dolazak takvih robova, jer je to Allahovo obećanje. Da bismo postali baštinici zemlje, moramo činiti dobra djela i prelaziti preko ružnih, kajati se i praštati jedni drugima. Naše najveće želje i očekivanja treba da budu da u skorije vrijeme vidimo plodove ispita naše savjesti, kao bajrak vjerovanja i nade, da je moguće pobijediti i odbaciti zlo, poraziti ga i protjerati iz naše duše.

Sjećanje na Srebrenicu ne treba da nas odvede u očaj i malodušje. Bog nas ne sklanja od patnji i iskušenja, već nam daje snagu da ih savladamo, kako bismo postali jači i otporniji. Lijep ishod će biti za one koji se budu Allaha bojali, za one koji se budu Njegove riječi držali i za one koji budu po svojoj savjesti postupali. Mi se trebamo osloniti na Boga i dobre ljude.

Hvala Allahu, imamo prijatelja koji razumiju ono što nam se dogodilo. Pokušavaju nam pomoći. S druge strane, moramo pokazati širokogrudost prema onima koji se kaju i traže oprosta. Oni koji pružaju ruke, trebaju biti prihvaćeni. Tako vjernici trebaju postupiti.

Allahu naš, skrušeno Te molimo, da primiš naša dobra djela, a da pređeš preko naših hrđavih postupaka. Smiluj se nama, našim roditeljima, djeci i svima onima koji su u Tebe vjerovali i poslanike slijedili.

Svojom milošću i oprostom obraduj sve šehide, posebno one čije ostatke tijela ćemo 11. jula pokopati na mezarju u Potočarima.

Gospodaru naš, obraduj nas milošću Svojom i daruj nam u našim poslovima prisebnost.

Amin!