Od petka do petka je stalna rubrika u kojoj njen autor dokumentuje sve ono što je obilježilo prethodnu sedmicu, a što je važno za njega osobno i za društvo u cjelini, te dijeli svoje viđenje tih događaja.

Za sedmicu od 6. do 12. decembra 2024. godine za čitatelje portala Preporod.info piše Meliha Terzić, profesorica bosanskog jezika u penziji, autorica i dobitnica Povelje “Hasan Kaimija” za životno djelo.

Petak, 6. decembra 2024.

Već na početku dana me uporno pohode svježe uspomene od prošlog petka, iz Zenice. Putovali smo preko Vozuće i Zavidovića. Nagledah se domovine: prostrane šume, Krivaja, zeleni proplanci (nježne vlati trave su žive i poslije mraza i snijega). Slično se osjećam i kada gledam pitoma, lijepa ljudska lica. Sad treba samo da se osvrnem. Uz mene su opet drage Azra Fazlović i Azra Hasanović, promotorice moje knjige Album: Naslijeđe. Dugi niz godina uživam unjihovoj odanosti, a spoznajem njihove vrijednosti i sposobnosti raznim povodima. I večeras će tako biti. Zahvaljujem Uzvišenom na posebnom blagoslovu. Dao mi je sestre (nemam rođenu) u rodicama i prijateljicama.

U Zenici smo gosti poštovanog zeničkog muftije Mevludin-ef. Dizdarevića i grupe vrijednih Zeničanki. Poslije srdačnog dočeka koji su nam priredile drage Esma Dizdarević i Mevlida Adilović, sve do povratka u Tuzlu je tako. Velikodušni brižni domaćini potvrđuju mi da se i s onima koje tek upoznaješ može osjećati posve prisno i zato posebno lijepo. Upoznat ćemo i poštovanu promotoricu Edinu Kos-Burić i poštovanu Eminu Šarić-Krajišnik u ulozi moderatorice. Sve dobro pripremljeno, sadržajno i lijepo kazano. Bilo je još dosta naših poštovanih sestara u sali. Pokupila sam pogledom i njihove suze kao dragocjenost za dane koji će doći.

A petak je kod nas, zna se, poseban dan pa za četvrtak često kažemo uoči petka. Pamtim kako se to poštovalo u kući mojih roditelja. Mati je htjela da sve (po)spremimo navrijeme da bi već u četvrtak uvečer i u petak sutradan bilo kao na mali bajram.

Odavno s negodovanjem zapažam navalu nametljivih reklama za „crni petak“. Izgleda da je pouzdana informacija da je taj dan poznat po velikom padu cijena zlata na američkom tržištu i onda raznih manipulacija, pa velikih nevolja i haosa. Prvo spominjanje „crnog petka“ u kontekstu koji je danas planetarno poznat veže se za Filadelfiju iz polovine prošlog stoljeća jer je zbog bjesomučne trke za robom na blagdanskim sniženjima nastajao saobraćajni kolaps, gužve i povremene tuče u prodavnicama kad je u stampedu bilo i mrtvih.

Naš petak je nešto sasvim drugo – dan kada u divnoj punini osjetimo ljepotu svoje vjere. A ovaj moj petak, kao i prošli, sjaj na sjaj (kako je rečeno u našoj tradiciji o uzimanju abdesta na abdest).

Subota, 7. decembra 2024.

Nije bilo danas, ni posve skoro, ali dobro upamtih. U mnoštvu snimaka s poprišta zločina u Gazi, pojavljuje se jedan stariji čovjek. Upečatljivo lice. Diže ruke i kaže da je ponosan što je Palestinac. A oči mu govore o nevjerici i užasu, o naraslom revoltu zbog strašnog pogroma u kojem je neljudskost zločinaca podivljala. Ali, zaista neustavljivo raste i unutrašnja snaga žrtve koja je kriva što je živa. Poznato nam je sve to iz vlastitog iskustva.

Palestina nije tema i preokupacija za jedan dan. Mnogi su već, hvala Bogu, pošteno sve sagledali. Uspravljaju se ljudi širom svijeta protiv stravičnog nasilja u Palestini.

Kad mi zastane zalogaj ili odložim kašiku zbog potresne scene iz Gaze pa pomislim da više ne mogu imati mira i biti sretna, javi se pitanje kao odgovor: Smiješ li biti nesretna? U svojoj vjeri, u svemu što je Allah, dželle šanuhu, dao i daje? I dat će! U Njegovoj milosti je, oduvijek i zasvagda, izvor nade i nove snage.

Nedjelja, 8. decembra 2024.

Kad dan započne zamotan u sive velove niskih oblaka i izmaglice, nisam baš poletna. Sve ću raditi sporije i s pauzama. Dan je za čitanje. U rukama mi se nađe upravo vraćena pozajmljena knjiga – roman Otmjenost ježa autorice Muriel Barbery, Francuskinje rođene u Maroku, spisateljice i profesorice filozofije. Ovaj roman, njen drugi po redu, pojavio se 2006. godine. Bestseler. Preveden na više od trideset jezika. I ja sam svojevremeno pridobijena sadržajem i stilom. Posebno glavnom junakinjom kućepaziteljicom Rene. Prirodno bistar um pa mudrost, ljubav prema knjizi pa načitanost… Dobra duša. Stalno se potvrđuje, i zadnjim trenucima njenog života, kad u saobraćajnoj nesreći pogine štiteći jednog klošara.

Navede me da se sjetim romana Vječnik našeg Nedžada Ibrišimovića. Po želji autora, na moje zadovoljstvo, bila sam među promotorima na nekoliko adresa. Govorila sam s puno istinskog oduševljenja ovim jedinstvenim djelom.

Ibrišimovićev glavni junak, čovjek od stotinu imena i stotinu života, kaže: “Tugujem, ali živim i – volim da živim.” On je posvećen životu kao najvećem daru od Uzvišenog Stvoritelja. Čudoredan kakav jest, vjeruje da ga iskrenost i dobrota održavaju u životu.

Abdullah, vječnik, koji je sabrana mudrost života i svijeta, svjedok uspona i padova velikih ljudskih zajednica u Vremenu, osjeća: …“koliko puta sam pogriješio, toliko sam dana ostario…

… ako nekoga volite koliko za jedan prst, nikad ga nemojte voljeti manje, od toga se umire.“

Svjedoči kako su dobra vječna, neuništiva: “Ništa se ne gubi u svemiru tokom vremena, pa ko učini trun dobra vidjet će ga, a ko učini trun zla vidjet će ga.”

Kad sklopiš korice Vječnika, ostaje ti da razmišljaš o mnogo čemu. Najpreče ti je, međutim, da se usredsrediš na to jesu li tvoje škrinje s dobrotama dovoljno pune ili nisu.

Ponedjeljak, 9. decembra 2024.

Mislim da sam probirljiva što se tiče televizijskih programa i televizija. Na Televiziji BIR sačekam, kad god mogu, ezane i mukabele. Neke emisije su mi na posebnom mjestu, kao što je Pod nebom vedre vjere koju priprema i vodi profesorica Zehra Alispahić. Odavno uživam u sadržajima koje profesorica Alispahić bira pa ostvaruje u dijalogu sa značajnim i zanimljivim gostima. Njena besprijekorna pripremljenost (ni manjka ni viška), pitanja koja stimulišu, teme koje puno govore… Eto, koliko se toga može reći o sedžadi (serdžadi; postekiji)!

U odjavama emisija ove televizije, često vidim ime i prezime Ernad Pandžić. Završio je Behram-begovu medresu. Raduje me što je vrstan u svojoj profesiji. Bio je u proljeće na promociji knjige svoje profesorice u Sarajevu. Poveo svoja dva evlada. Upamtih lijepa (ozbiljna!) lica, ali mi je i danas žao što nisam, sticajem okolnosti, pomilovala dječicu i pokušala izmamiti osmijehe.

Susreti s nekadašnjim učenicima i učenicama za mene su jako značajni. Radujem se njihovim uspjesima, volim kad saznam, vidim, da su sretni, sređenih života. Volim njihovu djecu. Ima još nešto. Treba mi neka nesvakidašnja ili nova riječ za osjećanja koja me ispune kad imam priliku da od njih učim. Kad dobijem njihove objavljene knjige.

Svojevremeno me Mirza Sarajkić obradovao svojom knjigom Uvod u savremenu arapsku poeziju. To je samo jedan od njegovih poduhvata. Posveta na ovoj knjizi je od onih što su mi ugrijale dušu.

Danas ću opet otvoriti knjigu Ka vječnoj domovini hafiza Merim-ef. Đulovića. To je zbirka njegovih izabranih hutbi. Za jednu svoju hutbu je dobio, 2016. godine, prvu nagradu na javnom pozivu Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. I na njega sam ponosna.

Biti među promotorima knjiga bivših učenica i učenika, a bila sam, posebna je počast. Za zbirku Miraz Jasmine Mrkonjić-Gurda pisala sam i recenziju, a bila uključena i u promocije.

Utorak, 10. decembra 2024.

Radeći lekturu, a nekad istovremeno i kao urednica, budem privilegovani prvi čitalac. Bilo je tema i sadržaja iz kojih sam puno naučila. Lijepo je znati da daješ doprinos u zadnjoj fazi nastajanja vrijedne knjige. I danas ću otvarati prevod El-Gazalijeve Knjige znanja za djecu Čišćenje srca na kojem je predano radila prevodeći profesorica Azra Hasanović. Prethodno nam je prevela knjigu Tamare Gray Radosne bilješke, a najzaslužnija je što nas je poslije posjetila naša cijenjena sestra iz Amerike sa svojim saradnicama. Ima već punu policu svojih autorskih naslova, među kojima su meni posebno drage knjige koje je napisala za djecu: Moja prva zbirka dova, Najljepša munara i Lijepa riječ kao lijepo drvo. I ova će biti za istu kategoriju čitalaca, ali već bih mogla da je preporučim i starijim i najstarijim. Inspiriše za suptilan pristup djeci pažljivo osmišljenim odgojem. Pripremila ju je, prilagodivši originalnu okvirnu fabulu za Gazalijeve poruke, Aisha Gray.

Velika nam je odgovornost, u njoj moja lektorska. Nije lahko ispoštovati oba jezika u prevodu a da sadržaj bude pitak i da original nije iznevjeren. Pamtim neke knjige po lijepom, a neke, nažalost, po neuspjelom prevodu u kojem prevodilac “hramlje”, a čitaoci se “truckaju” kao u vožnji na lošem putu.

Neki telefonski razgovori mi zamijene susrete s dragim osobama, obnove se veze, ne “hlade se”. Danas smo se ispričale moja Jasmina Mrkonjić-Gurda i ja. Bila sam joj razrednica, a sada smo prijateljice. Spominjale smo i njenog muža Vedada Gurdu. Oboje su iz prve generacije u novom životu Behram-begove medrese. On se jako istakao po svojim sposobnostima, već tada, a poslije je ispunio sva naša očekivanja.

Srijeda, 11. decembra 2024. 

Oduševljena, uočavam da dobre vijesti ovih dana prestižu jedna drugu.

U sarajevskoj Vijećnici održana je promocija XI toma višetomnog Rječnika bosanskog jezika, autora rahmetli Dževada Jahića. Razgovaram o tome s profesoricom Amirom Turbić-Hadžagić. Bila je među promotorima. Našli su prave riječi govoreći o profesoru Jahiću kao velikanu koji je ostavio neizbrisiv trag. Spomenem joj kako sam tek nedavno saznala da je u zadnjih tridesetak godina napisano stotinu raznih rječnika bosanskog jezika. Profesorica odmah uspostavi vezu s kolegom lingvistom koji ima provjerene podatke i saznajemo: Objavljeni rječnici u bosnistici od 1992. godine, kad je izašao Isakovićev Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku, do kraja 2020. godine, impozantnog su broja. U ovom periodu je objavljeno 185 rječnika (94 jednojezična, 82 dvojezična i 9 višejezičnih). A mi mali narod i „mali“ nam jezik?!

Upravo su u toku promocije četiri prve knjige iz leksikografskog poduhvata obrade bosanskohercegovačkih prezimena, na čelu s voditeljicom projekta Amirom Turbić-Hadžagić. U stručnom timu su i Elvir Musić, Đenita Haverić i Admir Muratović. Promotor iz Instituta za jezik u Sarajevu Jasmin Hodžić je rekao da nas ova studija podsjeća “na obilje vlastitog kulturnog pamćenja… da ova studija ne samo da oplemenjuje već i produhovljava”.

UNESCO je našu sevdalinku napokon uvrstio na svoju Reprezentativnu listu nematerijalnog kulturnog naslijeđa. Ohrabrujuće je za neka sadašnja i buduća zauzimanja u vezi s onim do čega nam je stalo. Sevdalinka će na pravi način govoriti onima koji imaju sluha (svekolikog sluha).

Kad je u naše školske programe uvrštena i naša lirska narodna pjesma, između ostalog, bila sam od onih koji su jedva dočekali. Mogla sam dugo govoriti, pa osluškivati reakciju učenika, o samo jednoj lirskoj minijaturi koju je u svoje Biserje, Antologiju muslimanske književnosti, uvrstio naš Alija Isaković. Evo je među Pjesmama srca i tu smo onda na tragu sevdalinke.

Mislio sam, moja mila draga,

da nas niko zavaditi neće,

da nas niko rastaviti neće!

Došli dani, rastasmo se sami!

Tada bih obavezno citirala Hamzu Humu: “…Koliko ima samo duševne mekote i ljepote u toj sevdalinci! Ima tu prikrivene nježnosti i obzira, ima tu još i rumenog stida na obrazima. Ima tu još poštivanja i prefinjene skromnosti, ima tu još i ponosa koji plane kao vatra. Ima tu još i širokog srca za dobro i oduševljenja za ljepotu prirode.”

Četvrtak, 12. decembra 2024.

Katedra fikha za žene u Džamiji kralja Abdullaha u Tuzli ušla je u sedmu godinu. Održava se svakog drugog četvrtka u dobrom dijelu godine. Kad god ne odem, osjećam se prikraćenom. Posebno nama koji nismo završili medresu ovo je dragocjeno.

Profesorica Azra Fazlović istrajava uvijek spremna da nas, s vidnim zadovoljstvom, napaja s Vrela Znanja. Okupi nas u jedan lijep džemat novom izabranom temom. Sve započne tradicionalnim zikrom s profesoricom Merzijom Kasumović i prija mojoj duši. Podsjeti me na neke momente iz prošlosti kada sam sjedila u sličnim halkama, u istom raspoloženju, u nekim dragim mirisnim sobama kojih više nema. Svaki put na večerima Katedre, moderatorica Elmedina Osmić-Brzović vrlo vješto, u svom stilu, otvori uvodom i završi sa selamom.

Uvijek se iznova uvjeravam da je Azra Fazlović od onih koje je Uzvišeni uputio na misiju prosvjećivanja pa ih obogatio posebnim osobinama. Zrače svojom vjerom. Kad je, nedavno, u kontekstu svog predavanja na Katedri, spominjala posebno svjetlo, nadnaravnog porijekla, sjetila sam se da nam ponekad zatreba izraz nurli lice (ima i ferahli lice, a nisu pravi sinonimi). Ne posežemo za tim riječima brzopleto, olahko, a meni je prva asocijacija u vezi s tim bila na lice Azre Fazlović. U najnovijoj temi govorila je o Bismilli bogato ilustrujući. Podvučeno je: “Iz Bismille je sjećanje na Allaha i spominjanje Njegovog imena; Bismilla je ključ svakog dobra; svaki vjernik kada uči Bismillahir-rahmanir-rahim, spominje dva Allahova izabrana imena Rahman i Rahim, koja simboliziraju Njegovu Samilost i Svemilost; vjernik izražava želju (nijet) da mu to bude princip u govoru i ukupnom ponašanju.”

Iznova obogaćene, zadovoljne, ne žurimo se rastati, iako je noć odmakla. Svjetlo prozora naše divanhane u džamiji uvijek izdaleka mogu prepoznati meleki koje privuče svaki skup muslimana i muslimanki u ime Allaha Uzvišenog.

(Preporod.info)