Predah do Vječnosti

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, živio je običnim životom, vrlo skromno i jednostavno; jahao je na magarcu, nosio je odjeću od grubog sukna, jeo sjedeći na tlu, i često je ponavljao: „Ja sam samo čovjek, jedem kao što jede običan čovjek.“

Omer ibn el-Hattab, radijallahu anhu, ušao je kod Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, i našao ga na ležaju ispletenom od palmine like. Na strani na kojoj je ležao vidio se trag užadi. Vidjevši ga u takvoj situaciji, Omer zaplaka, pa ga Allahov Poslanik upita: „Zašto plačeš, sine Hattabov?“ „Kako ne bih plakao, Allahov Poslaniče?! Sjetio sam se vizantijskih kraljeva i perzijskih careva i njihova uživanja. Ti si Allahov poslanik, miljenik i odabranik, a opet spavaš na ležaju ispletenom od užadi!“ „A zar nisi zadovoljan da oni imaju ovaj, a mi onaj svijet?“ upita Poslanik. – „Zadovoljan sam, Allahov Poslaniče?“ odgovori Omer. „Ja sam na ovom svijetu poput konjanika koji jaše u ljetnom danu i odjednom ugleda drvo s debelim hladom. On svrati i na trenutak se odmori, a zatim ustane i hlad ostavi,“ mirno dodade Poslanik.

Na kamenu je ostalo zapisano: „Čovječe, kad bi vidio ono malo što ti je preostalo od života, sve želje svoje bi odmah napustio nastojeći da što više dobra učiniš. Tako bi ostavio pohlepu i lukavstvo iz straha od kajanja koje će sutra doći kada se noge budu klizale, porodica te predala, bližnji te se odrekao, prijatelj te zaboravio, kada budeš u pomoć zvao, a niko ti se ne bude odazivao.“