Promocija knjige OSLOBAĐANJE OD SEBE Sufizam, meditacija i psihoterapija 

Sead Seljubac

Promocija knjige OSLOBAĐANJE OD SEBE Sufizam, meditacija i psihoterapija

Autor: Dr. Mohammad Shafii

Prevela s engleskog  Dr. Amra Delić, Tuzla, 2014

Nekoliko riječi umjesto uvoda

Jako frekventna i često korištena rečenica u sferi spoznaje je:

Ko upozna sebe (nefs) upoznao je i svoga Gospodara (Rabb).

Koliko uistinu poznajemo sebe? Da li je to što o sebi znamo stvarno poznavanje sebe ili samo jedan djelić istine o nama?

قَالُوا سُبْحَانَكَ لَا عِلْمَ لَنَا إِلَّا مَا عَلَّمْتَنَا ۖ إِنَّكَ أَنتَ الْعَلِيمُ الْحَكِيمُ

“Hvaljen neka si” – rekoše oni – “mi znamo samo ono čemu si nas Ti poučio; Ti si Sveznajući i Mudri.” (El-Bekare, 32)

Ove riječi meleki su izgovorili kao priznanje ograničenosti vlastitog znanja i neograničenosti znanja Sveznajućeg. Meleki su u početku o čovjeku znali samo dio ukupne istine o njemu, a kada ih je o cjelini upoznao Sveznajući oni su izgovorili citirane riječi. Samo Sveznajući poznaje cjelinu. Mi poznajemo samo dijelove. Na osnovu svog djelimičnog znanja donosimo sudove, često pogrešne.

Kad u nekoj životnoj situaciji osjetimo da nas drugi ne cijene dovoljno počnemo se pitati šta je uzrok tome. Pitanja su dvosmjerna.

Uputimo ih prema sebi: Čime smo to doprinijeli? Gdje smo napravili grešku?

Uputimo ih prema drugima: Je li im to razina poštovanja prema drugima pala ispod nivoa uljudnosti? Zar je zajednica došla na tako nizak nivo međusobnog poštovanja?

Dok postavljamo pitanja vezana za druge istovremeno nam se može javiti dilema: Možda je problem u nama, a ne u drugima. Možda i nismo zaslužili da nam iskažu više poštovanja od onog koje su pokazali. Možda smo umislili da smo „vrjedniji“ od drugih pa su oni (kao) „dužni“ da nam pokazuju neko više poštovanje… Da se, možda ne prepoznajemo u slijedećim stihovima:

Pod zemljom su zatovi,

po njoj hode jatovi:

„Ej, znate l’ vi ko sam ja?

Ja sam Ja, pa Ja!“

Imamo li mi to, nedaj Bože, kompleks više vrijednosti? Jesmo li se umislili? Sigurno je da o sebi ne znamo dovoljno a još je sigurnije da o drugima ne znamo dovoljno! Čemu onda umišljenost? Naša ili tuđa.

Drugi primjer pogrešne procjene samoga sebe i drugoga nalazimo u odnosu Iblisa prema Ademu. Na zahtjev Svemoćnoga da iskaže poštovanje prema biću, koje je On Rukom Svojom stvorio i potencijal posjedovanja znanja i spoznaje mu darovao, Iblis odbija izvršiti naređenje Gospodara smatrajući sebe vrjednijim od njega, a svoje vrednovanje je bazirao na porijeklu.

“Zašto se nisi poklonio kad sam ti naredio?” – upita On. – “Ja sam bolji od njega; mene si od vatre stvorio, a njega od ilovače” – odgovori on.(El-A'rāf, 12)

U hadisu se kaže: Allah uzdigne onoga ko pokaže poniznost prema Njemu, a ponizi onoga ko pokaže oholost pred Njim.

Kažu da je, jednog dana, Ebu Jezid el-Bistamiju došao kadija i rekao: „I mi smo saznali isto ono što si saznao ti, ali na nama to ne ostavlja takav trag.“ Ebu Jezid reče: „Uzmi mjericu oraha i tu posudu objesi sebi o vrat. Potom pozovi svijet u gradu: ‘Svakom ko me ošamari platit ću mu orahom.’ Tako radi sve dok ne potrošiš sve orahe. Kada učiniš tako osjetit ćeš utjecaj.“ „Estagfirullah!“, uzviknu kadija, a Ebu Jezid mu reče: „Eto si opet pogriješio. Ja sam ti preporučio nešto čime ćeš se riješiti svoje oholosti a ti Boga moliš da te od toga zaštiti. To ti još jedan dokaz koliko je golema tvoja oholost.“

Nužno je odbraniti se od utjecaja samodopadljivosti u nama koja se javlja najviše onda kada o sebi imamo idealni sliku, a neko nam tu sliku hoće srušiti. Taština nam tada dođe kao obrambeni mehanizam. Kad dođe do određenog suočavanja te lažne slike o sebi i svojim stavovima, sa okolinom, osjećamo se ugroženo. Lažnu sliku želimo zaštiti i javlja se taština. A ona je jako opasna. Hazreti Alija, r.a. je rekao: “Od umišljenosti nema groznije usamljenosti.” Odatle je razumljivo što je Poslanik, s.a.v.a., govoreći o atributima razumnog čovjeka, rekao:     

“Smatra golemim malehna dobročinstva koja čine drugi a svoja dobra djela smatra malim.”

Tvrdi se da je imam Sadik rekao: “ Iblis, Božije prokletstvo nad njim, je svojoj armiji kazao: ‘Kada uspijem kod čovjeka postići tri stvari tada se ne plašim za njegova djela, jer znam da mu neće biti primljena: kada svoja djela smatra golemim, kada zaboravi svoje grijehe i kada se umisli.’”

            Autor ove knjige na jednom mjestu upozorava da postoji, u određenim okolnostima, opasnost da se čovjek okupira samoveličanjem. „Postoji opasnost da sebe počnemo smatrati potpuno drugačijim od ostalih, jedinstvenim u odnosu na sva druga stvorenja u prirodi ili da vidimo sebe kao gospodara univerzuma.“ (str. 28)

Koja nesavršenost, nezrelost, nepotpunost…

A sada o knjizi         

Kako se osloboditi sebstva? Odgovore nudi knjiga čijoj promociji prisustvujemo večeras. Evo jednog citata sa 128. strane:

            „Ebu Jezid (el-Bistami, sufija iz IX stoljeća) je meditirao na sljedeći način:

‘…Gospodaru Bože, ne dopusti mi da se zavaravam… Ne dopusti mi da postanem samozadovoljan vlastitim bićem, pa da ne žudim za Tobom. Bolje je da Ti budeš moj bez mene, nego da ja budem svoj bez Tebe. Bolje je da govorim s Tobom kroz Tebe, nego da govorim sa sobom bez Tebe.'“

            Ovo je odlična knjiga, izuzetan znanstveni rad, baziran na 220 referentnih izvora, poznatih autora kakvi su Ibn Sina, Gazali, Rumi, Farabi, Nasr, Šimel, i slični njima, sa komparativnim pristupom obrade čovjekovog Puta ka stanju potpunosti (upotpunjenosti), duhovne čistote i osjećaja jedinstva svog vlastitog bića u sebi samome ali i sjedinjenosti sa Realnošću. Autor taj Put prati na dva paralelna kolosijeka: put koji nudi tesavvuf i put kojim se kreće psihologija.

Skrenut ću pažnju na samo jedan segment iz ukupnog sadržaja knjige, segment duhovnog putovanja ka potpunosti u tesavvufu. Autor, sa mnogo primjera iz sufijske literature i iskustava ljudi koji su prošli staze duhovnog Puta do Cilja, iznosi podatke o fazama ili stupnjevima na tom duhovnom putu (mekami) a to su: pokajanje (tevba), suzdržavanje (vere’), asketizam (zuhd), siromaštvo (fakr), strpljivost (sabr), pouzdanje, oslanjanje na Boga (tevekkul) i zadovoljstvo (rida). Njih prate nivoi razvoja ličnosti (nefsovi) i to: ljudski nefs (nefs-i emmare), nefs koji sebe kori (nefs-i levvame), nadahnuti nefs (nefsi-mulhime), smireni nefs (nefs-i mutmeinne), zadovoljni nefs (nefs-i radije), nefs kojim je Bog zadovoljan (nefs-i merdijje) i pročišćeni nefs (nefs-i safije ve kamile). Autorova namjera nije bila da za sve pojmove koje obrađuje nudi dokaze iz glavnih izvora islama: Kur'ana i hadisa, niti je ovo ta vrsta studije. Knjiga ipak nije bez navoda iz Kur'ana. Sadrži petnaest ajeta koji spominju: nefs-i emmaru kao jedan od nivoa razvoja ličnosti; momenat udahnjivanja ruha u čovjekovu ilovaču; četrdeset dana i Musa, a.s.; neizostavni ajet o Svjetlosti; o čovjekovoj ovisnosti o Bogu; te ajete o saburu, tevekkulu, zadovoljstvu; i sl.   

Na kraju tog duhovnog puta je cilj (Cilj) – insan-i kamil (potpuni, upotpunjeni, ili kako ga autor ove knjige radije naziva „integrirani“ čovjek). Sve faze (mekame) na tom zahtjevnom Putu prate vidljive promjene stanja (halovi) putnika. Putnik na taj Put ne ide sam. Vodi ga onaj ko je njim već prošao i dobro ga poznaje (Pir).

U ovoj knjizi stručni tesavvufski termini su, kao u rijetko kojoj knjizi na bosanskom jeziku, prepoznati, identifikovani, kroz psihologijski rječnik. Tako smo dobili pojmovnik sufijske psihologije. Autor o putniku i vodiču govori u prvom dijelu ove vrijedne knjige. U drugom dijelu govori o metodama i porcesu, a u trećem o stupnjevima duhovnog puta u tesavvufu dijeleći ih uslovno na dvije vrste: tri inicijalna i četiri završna.

Napominjemo da je ovo prevladavajuća ali ne i jedina skala kojom se opisuju faze čovjekovog duhovnog razvoja. Ima i drugih i drugačijih, ali je uvijek na kraju isti rezultat – inasan-i kamil sa svim kvalitetima i vrijednostima kojima je opisan.

Seid Havva, rahmetullahi alejh, na primjer, umjesto sedam govori o pet mekama: predanost Bogu (islam), iskreno vjerovanje (iman), ljepota robovanja (ihsan), duboka svijest o Bogu (takva) i visoki stepen zahvalnosti (šukr). O nefsu i njegovom čišćenju on govori kroz cijelu svoju knjigu Naš duhovni odgoj. Evo jednog citata:

“Allah kaže:

…i nefsa i Onoga ko ga stvori pa mu put dobra i put zla shvatljivim učini, – uspjeće samo onaj ko ga očisti (men zekkaha), a biće izgubljen onaj ko ga na stranputicu odvodi![1], 

ikaže:

…nefsjedoistasklonzlu! (le emmaretun bi-s-su’)[2],

ikaže:

…ikunemsenefsomkojisamsebekori! (en-nefsi-l-levvame)[3],

ikaže:

Osmireninefsu (nefsu-l-mutme’inne), vratiseRabbusvome, zadovoljan (radije)iOntobomzadovoljan (merdijje). Pa uđi među Moje dobre robove, i uđi u Džennet Moj![4]

Ovi ajeti spominju halove nefsa. Tu je očišćeni nefs, zabludjeli nefs, nefs sklon zlu, nefs koji sam sebe kori, smireni nefs koji je postigao Allahov ridaluk a i on je sam zadovoljan Allahom. Iz svega ovoga, i iz Allahovih rječi:

A onome ko je pred dostojanstvom Rabba svoga strepio, i dušu od prohtjeva uzdržao…[5]

razumijemo da nefs traži borbu. Allah, dž.š. kaže:

a one koji se zbog Nas budu borili, Mi ćemo putevima koji Nama vode uputiti.[6]

Šta je ova borba (mudžaheda) i koji su njeni okviri? Koja su to sredstva propisana za nju? Koja su to savršenstva čistog nefsa kojeg treba da ostvarimo? Sve je to jedno od temeljnih istraživanja ilmi-tesavvufa i jedna od oblasti ove znanosti.

Prečišćavanje nefsa je jedna od osnovnih stvari u tesavvufu, i gotovo da u tome nema ilma nad ovim ilmom. Ovo je tema koja je, uglavnom, zanemarena kod ovog našeg Ummeta osim kod sufija, iako je prečišćavanje nefsa jedna od osnovnih ciljeva slanja pejgambera alejhimu‘s–selam. Allah, dž.š. kaže:

Kao što smo vam poslali poslanika, jednog od vas, koji će vam ajete Nače učiti, i očistiti vas, i poučiti vas Knjizi i hikmetu…[7]

Rijeko ćaš naći nekoga ko govori o čišćenju nefsa a da poznaje kakvoću tog čišćenja i način izvan grupe sufija. Pokušaj da dođeš do djela muslimanske uleme tokom vijekova pa navedi koliko je njih, izvan skupine sufija, dalo ovoj temi dužnu pažnju i obogatilo je pa ćeš vidjeti da je takvih sasvim malo…”

Drugi autor, trenutno jedan od poznatijih živih sirijskih islamskih misionara, Muhammed Ratib en-Nablusi, kao prateće nivoe razvoja ličnosti (nefsovi) spominje osnovna tri: nefs koji zapovijeda zlo (nefs-i emmare), nefs koji sebe kori (nefs-i levvame)  i smireni nefs (nefs-i mutmeinne), temeljeći to na kur'anskim ajetima koji o njima govore.  

Da se vratimo autoru ove knjige. On, iznoseći psihičke osobine integriranog čovjeka (insan-i kamila), koji je cilj u svakoj verziji duhovnog putovanja i usavršavanja, kaže:

„Sufije koji su dostigli stupanj zadovoljstva i integracije su tihi, mirni. Oni nemaju ni potrebu ni želju da opisuju svoja psihomistična stanja. Čak i da žele, oni to ne mogu, jer se riječima ne mogu iskazati univerzalna, holistička i primarno neverbalna iskustva. Opisi integriranog čovjeka samo su dio istine koja se opaža čulima i prenosi riječima.

Kod insan-i kamila burna ekstatična i vrhunska iskustva ranijih stupnjeva fena ustupaju mjesto miru, spokoju i jednoći sa svim aspektima života. Rad sufije za koru hljeba, kao i svakog drugog člana zajednice, dio je života i ne odvaja se ni od jednog životnog aspekta. Sufija svaki posao obavlja s ljubavlju i predanošću, posebno služenje drugima. On se sjedinjuje sa sadašnjim trenutkom. Njegova djela i ponašanje odišu spokojstvom i mirom. Njegovo lice blista, odajući posebnu svjetlost. Čovjek polazi na put s različitim strahovima, očajanjem i nedaćama svakodnevnice. Sada je čovjek zatvorio krug i vratio se na početak. Svakodnevnica i vanjske okolnosti mogu biti iste, bolje ili lošije nego ranije. Sufija iznutra odiše otvorenošću, pouzdanjem i djetinjim oduševljenjem.

Insan-i kamil iskusio je sva stanja čovjekovog razvoja, i duhovno je prošao kroz sve stupnjeve psihomističnih iskustava da bi dostigao ispunjenje i zrelost.“  (str. 208)   

Put do ovakvog čovjeka je Put oslobađanja od sebe. Rezultat je neizrecivo vrijedan jer:

„Svaka individua je poput čaše, a mi svi zajedno s prirodom činimo okean, Realnost koje nismo svjesni. Individua, gubeći ograničenost čaše i oslobađajući sebstvo, može biti potpuno ujedinjena s okeanom bitka. Tada ljudi postaju jedno sa svim drugim aspektima života, a tjeskoba odvojenosti /separacijska anksioznost/, usamljenost i izolacija nestaju. Sufije smatraju da kada se kap vode vrati u okean, iako izvana gubi identitet svoje kapljičnosti, tj. prestaje biti kapljica, ona dobija trajnost vječnog okeana.“ (str. 36)   

Mala digresija

Čuveni Albert Einstein u ovom smislu kaže:

„Ljudsko biće je dio cjeline koju nazivamo Svemir. Ali ono sebe shvaća, svoje misli i osjećaje, kao nešto odvojeno od ostaloga, u pravoj optičkoj zabludi svijesti. Ta zabluda je neka vrsta zatvora, koji nas svodi na vlastite želje i na čuvstva spram malog broja osoba oko nas. Zadatak nam je da se oslobodimo tog zatvora i da proširimo krug suosjećanja na sva živa bića i na svu prirodu u njihovoj ljepoti.“

Evo još jedne njegove mudre misli:

„Prava vrijednost ljudskog bića određuje se prvenstveno po tome u kojoj je mjeri i u kom smislu postiglo oslobođenje od sebe.“

Razmišljajući o ovoj njegovoj misli autorica jednog zanimljivog teksta (ili više njih) kaže ovako:

„Interesantna misao. Možemo li se osloboditi sebe? Sjećam se jedne rečenice iz nekog romana koji sam davno čitala, a koja kaže: od sebe se ne može pobjeći. Ove dvije misli su na prvi pogled suprostavljene, ali su zapravo obje točne. Naime, od sebe zaista ne možemo pobjeći, ali se sebe možemo osloboditi. Kako to?

Bježanje je potpuna suprotnost oslobađanju, jer podrazumijeva negiranje i potiskivanje svega onoga što mi se ne sviđa u meni samoj. S druge strane, oslobađanje proizlazi iz prihvaćanja i prevazilaženja baš onoga što mi se ne sviđa.

Kada pokušavamo pobjeći od sebe, mi smo usmjereni prema vani, drugim riječima od sebe, tako da rješenja za sve što nas muči u životu, uvijek tražimo u drugim ljudima, putovanjima, vanjskim promjenama. Njihovi životi drugima obično izgledaju ispunjeni, jer su bogati događajima, ali to ne mijenja njihovu suštinu, a to je bježanje.

Oni koji se odluče za oslobađanje, biraju putovanje u najinteresantniju zemlju, putovanje koje se nikada ne završava, putovanje u sebe. Oni moraju biti dovoljno hrabri, a hrabrost, ne zaboravimo to, ne znači nedostatak straha, već priznavanje straha i činjenje uprkos tom strahu. Moraju biti hrabri, jer je za putovanje u sebe potrebno najviše hrabrosti. Oni gledaju u sebe, jer znaju da su njihovi odnosi s drugima samo odraz odnosa koji imaju sa sobom. Nekada im  je teško istrajati na tom putu, povremeno požele da nisu ni krenuli, ali ovaj put donosi im neizmjernu radost. Radost prevazilaženja, nadrastanja i oslobađanja. (Suzana Vemić)

Umjesto zaključka

Na kraju bih s vama podijelio poruke kojima autor ove vrijedne knjige Mohammad Shafii zaključuje svoj rad. On kaže:

„Insan-i kamil je ideal koji uliva nadu i potiče najbolje u čovjeku. To je svjetlost vodilja koja može pomoći čovjeku da transcendira dijelove prošlosti, dualnost sadašnjosti, kulturološka ograničenja i zaokupljenost samim sobom. Svijest o postojanju potencijala da se postane integrirani čovjek i iskreni trud na Putu Realnosti, sami po sebi, podstiču psihičku i duhovnu integraciju. Iako svaki čovjek ne može doseći ideal, ipak, biti putnik na Putu, s jednim ciljem na umu, predstavlja izvor neprestanog ohrabrenja, ravoja i nade.“ (str. 208)  

Završne riječi

Ovo je izuzetno vrijedna knjiga i za čitanje više nego zahtjevna. Sadrži obilne i značajne podatke o obje oblasti (tesavvufu i psihologiji) pa je potrebno pažljivo je čitati i iz nje mnogo novoga saznavati. Pripada onoj vrsti stručne literature koja se ne čita odjednom nego malo po malo, naslov po naslov, uz razmišljanje i analitički.

Sve čestitke prevodiocu knjige dr. Amri Delić na izvrsnom i izuzetno kvalitetnom prijevodu u kojem se prepoznaje poznavanje stručne terminologije i tesavvufa i psihologije, bez čega bi se izgubio kvalitet prijevoda a time i razumijevanje stvarne poruke knjige. Čestitke i izdavaču: Klinici za psihijatriju Univerzitetskog kliničkog centra u Tuzli i Udruženju psihijatara Tuzlanskog kantona.

I, naravno, preporuka: knjigu iščitavati uz samoanalizu.