Povodom Međunarodnog dana maternjeg jezika u petak, 23. februara 2024. godine u Tuzli  promovisana je knjiga “Bosanske elifnice”, a organizatori promocije bili su JU Specijalna biblioteka “Behram-beg” u Tuzli, JU Centar za kulturu Tuzla, Institut za jezik i Orijentalni institut u Sarajevu.

Autori elifnica su Ibrahim Užičanin, Ibrahim Edhem Berbić i Ibrahim Smajić Seljubac, a tekstove su priredili Sumeja Bičević i Amir Sakić.

Promotori “Bosanskih elifnica” bili su dr. Haris Ćatović, dr. Elvir Musić, dr. Sead Seljubac i priređivač Amir Sakić.

– Elifnice kao žanr unutar alhamijado književnosti predstavljaju posebnu vrstu djela u kojima je na poseban način objašnjeno na koji način se bosanski jezik i tekstovi na bosanskom jeziku pišu arapskim harfovima. Ono što treba kazati jeste da ovakva vrsta pisma nije nešto što je eksluzivno za Bosnu i Hercegovinu. Između ostalog, sva tri autora nabrajaju koji sve jezici koriste arapske harfove da bi se izrazili na vlastitom jeziku. Od jezika koji su i dan-danas zadržali ovu vrstu pisma su perzijski, urdu, a malajski jezik koristi i arapske harfove i latinicu – kazao je priređivač Amir Sakić.

Sakić je naglasio da su autori elifnica, Užićanin, Berbić i Seljubac, ljudi koji su krajem 19. stoljeća odigrali ključnu ulogu u prilagođavanju i pojednostavljivanju upotrebe i pisanja i čitanja arapskim pismom.

– Važno je kazati da su sva tri autora porijeklom sa tuzlanskog kraja te sa zadovoljstvom u okviru manifestacije “Dani bosanskog jezika” ovdje na području Tuzlanskog kantona, odnosno tuzlanske regije, želimo promovirati ova djela, jer su ona svjedoci naše pismenosti, ali i toga da na ovim prostorima u svim vremenima ima ljudi koji misle, promišljaju i prilagođavaju stvari potrebama vremena – naglasio je Sakić.

Sakić je podsjetio da se elifnicom bavi od 1992. godine kada je primjerak ove knjige našao u kući svoga djeda i već 30 godina sa tom elifnicom druguje, prepisuje je, radi, obrađuje.

– Mi u našoj jezičkoj i književnoj historiji imamo jedan vakuum. Jako malo sam imao priliku od ovoga naučiti tokom studija, iako su ovo tekstovi koji su sa aspekta jezika, jezičke historije, književnosti potpuno ravnopravni sa srednjovjekovnim bosanskim tekstovima. Oni moraju imati istu vrijednost. Uz ovu reviziju mi ćemo ove tekstove učiniti dostupnim svima koji izučavaju jezik i ispravit ćemo nešto što smo imali kao jednu anomaliju – kazao je Sakić.

Dr. Haris Ćatović je istakao da bosanska alhamijado pismenost predstavlja važan segment kulturno-jezičke tradicije koja je nastala na terenu Bosne i Hercegovine i koje ima svoje višestoljetno trajanje, a to trajanje zapečaćeno je i njenim jezičkim izrazom koji svjedoči autohtonu bosansku jezičku osobenost.

– Naime, 1976. godine Institut za jezik Univerziteta u Sarajevu u saradnji sa Orijentalnim institutom i Filozofskim fakultetom u Sarajevu je u koordinaciji sa Akademijom nauka i umjetnosti BiH formirao je projekat pod nazivom Transkripcija alhamijado tekstova i rječnika koja je trebala imati za cilj da sveukupno alhamijado jezičko stvaralaštvo prezentira široj i naučnoj javnosti kako bi se stekli uvjeti za njeno opsežnije istraživanje i izučavanje. Ono što je zanimljivo jeste da je od 1976. pa do danas u okviru tog projekta pripremljeno devet svezaka bosanskih alhamijado tekstova s tim da javnosti nije prezentiran nijedan, jer nije imao svoju publikaciju. Zato još jednom čestitam priređivačima, jer prvi put imamo jedno ovakvo djelo – kazao je dr. Ćatović.

Dr. Elvir Musić je rekao da je u njemu, obzirom da je 22 godine živio na Istoku, uvijek postojao osjećaj časti što pripada jednom narodu koji je u stanju da u svakom trenutku iznjedri kvalitetnu književnost, kvalitetna književna djela na četiri, pa i više jezika.

– Uzmemo li u obzir činjenicu da u BiH žive razni narodi, tri su konstitutivna, možemo se pohvaliti da smo jedna od rijetkih zemalja sa nekih tri, četiri miliona stanovnika, a koja ima književnost na pet-šest jezika. To je nevjerovatno. Samo još uvijek sebi nismo pristupili na način da se počnemo analizirati, da vidimo šta mi to imamo. Upravo kroz prizmu tog razmišljanja promatram i ove elifnice – istakao je dr. Musić.

Bitne su elifnice, dodao je dr. Musić, zato što nakon perioda od 450-500 godina u kojem smo toj književnosti na orijentalnim jezicima dali nevjerovatne književnike, naučnike, imamo pjesnike koji imaju divane na sva tri jezika, i na arapkom i perzijskom i osmanskom jeziku, imamo naučnike koji su istovremeno i pisali djelo i istovremeno ga prevodili na naš jezik.

– I onda dolazi smjena civilizacija, odlazi Osmansko Carstvo, a dolazi Austro-Ugarska Monarhija i dešava se da ovaj narod preko noći ostaje nepismen. Ova knjiga, ove tri elifnice mogu biti dobra prilika da ponovo sjednemo, da se nadvijemo nad svoju književnu baštinu, da vidimo koliko smo doprinijeli razvoju jedne briljantne civilizacije, da shvatimo koliko možemo dati kad nam se da prilika. Jednostavno, da kroz druženje sa ovim i sličnim djelima osjetimo nacionalni ponos – napomenuo je dr. Musić.

Dr. Sead Seljubac koji je govorio na temu Vjersko u Bosanskim elifnicama je kazao da su svi termini koji se tiču islamskog vjerovanja, etike i obredoslovlja navedeni u svojoj etimološkoj varijanti i u određenoj mjeri glasovnom i gramatičkom obliku prilagođenom sistemu bosanskog jezika.

– Užičanon je za razliku od Berbića znatno više prostora posvetio principima islamskog vjerovanja i obredoslovlja. Kod Ibrahima Smajića, osim uloge opismenjavanja, takozvanim novim usulom, ili novim pojednostavljenim sistemom koji olakšava i ubrzava proces savladavanja arebice nalazimo žustru borbu da se tim pismom kao sredstvom doprinese prevođenju, tumačenju, podučavanju na bosanskom jeziku, naročito vjerskih nauka – istakao je dr. Seljubac.

Dodaje da svoje zalaganje za uvođenje narodnog jezika u obrazovanje i poučavanje u vjeri Smajić argumentira navodeći niz kur'anskih ajeta i hadisa u kojem navodi da se Bog svakom narodu obraća na njegovom jeziku.

– Već je napomenuto da dolaskom Austro-Ugarske 1878. godine počinje iseljavanje iz Bosne. Ulema, uglednici i autoriteti tog vremena kako u Bosni tako i u ostacima Osmanske Carevine imali su različite stavove o životu Bošnjaka muslimana pod neislamskom vlašću. Svoj stav o tome Smajić iznosi u odlomku naslovljenom Pitanja hidžre gdje se otvoreno protivi iseljavaju nudeći vlastitu argumentaciju nazivajući Bosnu zemljom mira i tvrdeći: Sad za sad, iz Bosne se ne seli, već treba u Bosnu još da se doseli  kazao je dr. Seljubac.

(Alem Dedić/Preporod.info)