U jednoj svojoj knjizi Ebu Hamid Muhammed al-Gazali donosi pripovijest o čovjeku koji je bio sklon odgađanju. Tako je jednom prilikom vidio mladicu nekog stabla koja je smetala ostalom rastinju u njegovoj njivi, te ju je trebalo iščupati. No, kako je volio odgađati svoje obaveze, tako je i taj posao ostavio za drugi dan.

Drugi dan je bila druga nafaka te je tada smatrao da nema potrebe da žuri s tom odveć lagahnom obavezom.

Sutradan je, opet, našao novi izgovor, pa opet ponovi, i tako su prolazili dan za danom, sedmica za sedmicom i godina za godinom. Kada je, napokon, odlučio da je krajnje vrijeme da riješi taj problem, došao je do one mladice gdje ga je zateklo golemo iznenađenje. Naime, to više nije bila mladica već visoko drvo koje je stremilo nebu. K tome, ni on sam nije bio mladić pun snage već sijedi starac koji više nije bio kadar ni mladicu da iščupa a kamoli veliko deblo, te se vratio kući neobavljena posla.