Jedan od kur'anskih ajeta nad kojim često zastajem u razmišljanu, a trebao bih i kod svakog drugog, jeste 260. ajet sure el – Beqara: I kad Ibrahim zamoli: „Uzdržavatelju moj, pokaži mi kako daješ život mrtvom!“ On upita: „Ti, dakle, ne vjeruješ?!“ (Ibrahim) odgovori: Vjerujem, ali (pokaži mi) da mi se srce potpuno smiri.“ On reče: „Uzmi, onda, četiri ptice i nauči ih da ti se pokoravaju; onda ih smjesti izdvojeno na svaki brežuljak (oko tobe); tada ih pozovi, one će ti doletjeti. Znaj da je Allah svemoguć, mudar.“ (prijevod Muhammed Asad, Poruka Kur'ana).

Asad navodi da je pouka ovog kazivanja u tome ako je čovjek u stanju obučiti ptice da se pokoravaju njegovom pozivu, onda je očigledno da Bog, Čijoj se volji pokoravaju sve stvari, može stvoriti jednostavnom naredbom „Budi!“

Ono o čemu ja, vjerujem i mnogi, za razmišljanje u ovom ajetu pronalazim jeste Ibrahimova, a.s., potreba za materijalnim dokazom da potpuno srce umiri. Izraz za srce, upotrebljen u navedenom ajetu, jeste qalb. To je jedan od kur'anskih izraza za srce a označava nešto što je prevrtljivo. Od ovoga izraza je i glagol ustaljen u našem govoru kolebati, kojim se izražava nedoumica.

Na taj vapaj (dovu) Allah, dž.š., mu daje materijalni dokaz, kako bi Ibrahim, a.s., koristeći razum, kao jednu od najvećih blagodati kojom je Gospodar ljude počastio, došao do spoznaje koja će srce njegovo umiriti i na Istini učvrstiti.

Otuda, možda, u ljudskim srcima potreba da im se u, svakodnevnom životu, u odnosu prema njima emocija pokazuje i djelima.

Kada Resulullah, a.s., kazuje: „Kada volite nekoga to mu kažite“ on nas uči i odgaja da svoju emociju riječima i djelima pokazujemo, ali da i od drugih u odnosu prema nama to isto tražimo. Izvori naše vjere nas uče da, pored emocije, razum i čula koristimo kako bismo stvari spoznali. Ne bismo smjeli dozvoliti da samo empatijom i emocijama svijet i pojave oko nas spoznajemo.

Abdulah-ef. Husić