Na današnji dan 2003. godine u Potočarima kod Srebrenice obavljen je prvi kolektivni ukop žrtava ubijenih u genocidu 1995. godine.

Mezarje je od tada postalo Memorijalni centar žrtava. Međutim, životi onih koji su u Srebrenici izgubili svoje najbliže i dalje se razlikuju samo po tome jesu li u međuvremenu pronašli njihove posmrtne ostatke ili za njima još tragaju.

Na mezarju za žrtve genocida tada je ukopano prvih 600 žrtava.

Nakon prve, druga dženaza je obavljena 11. jula, kadu su ukopane 282 žrtve. Treća dženaza bila je 20. septembra 2003. godine kada je ukopano 107 osoba. Ukupno 989 žrtava genocida je ukopano te godine.

To je bio početak za majke bolnog, ali i sretnog perioda daljeg života. Sretnog, jer majke koje su izgubile sinove, muževe, braću i očeve život su nastavile samo sa jednom željom, dok su žive da ukopaju njihove kosti.

Na spomen-ploči u Potočarima stoji brojka od 8.372 žrtve. Za rodbinu koja čeka, brojke su lica, sjećanja, konkretne osobe.

Direktor Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari Emir Suljagić u izjavi za Preporod.info kazao je da su majke uradile najveći posao kada je riječ o pronalasku njihovih najmilijih.

– Mi smo jedina grupa u Evropi koja je morala, doslovno, svaku žrtvu poimenično dokazati, i to ne bilo kako, nego na nivou uspostavljanja stopostotnog pouzdanog DNK. Niko nije morao to da radi. To nije bilo pitanje poslije bilo kojeg genocida počinjenog u historiji, osim u našem slučaju. To samo po sebi je veliko dostignuće da mi sada znamo identitete, imena naših žrtava, ljudi koje smo izgubili. Memorijalni centar u tom smislu jeste odigrao bitnu ulogu, ali ni jedna uloga nije bitna kao uloga majki, porodica koje su stvarale pritisak da se taj proces požuri, privede kraju, dovrši, ili na bilo koji način kompletira dok su one još žive – kazao je Suljagić.

Nažalost, dodaje, da proces pronalaska svih posmrtnih ostataka još nije završen.

– Ne znam hoćemo li ga završiti ne znam da li je među našim komšijama još ostalo ljudi da znaju koliko majki, kćerki supruga svaku noć ide zaspati, a da ne znaju gdje se nalaze njihovi najvoljeniji. To je posljedica zavjere šutnje koja još uvijek postoji među našim komšijama, aktivnih mjera na sakrivanju i prikrivanju zločinaca i njihovih pomagača od strane institucija bosanskih Srba i jedne kombinacije inercije domaćih državnih institucija i povlačenja međunarodnih institucija koje su ranije bile pogonski motor ovog procesa u ranijim godinama – naveo je Suljagić.

U ovih 21 godinu u Potočare su dolazili brojni svjetski i regionalni dužnosnici koji 11. jula s tog mjesta šalju poruku: da se zločin više nikome ne ponovi.

Nažalost danas u Gazi gledamo novi genocid, stradanja nevinih ljudi, djece…

Od 2003. godine u Memorijalnom centru Potočari obavljeno je 21 kolektivnih dženaza. Ukopane su 6.721 žrtva genocida.