Pišu: Mr. Rijad Šestan i Almasa Šestan

Porodica zauzima središnju i jedinstvenu poziciju u islamu. U njoj se gradi i formira ličnost svakog pojedinca. Unutar nje pronalazi se smiraj, ljubav, poštovanje, razumijevanje, podrška, odgoj i obrazovanje. Porodica je osnovna i ključna institucija stabilnosti muslimanske zajednice.[1]  Ona je najvažniji gradivni dio svake nacije, naroda i u krajnjem smislu ummeta. S obzirom da je međuljudska interakcija važna za normalno funkcioniranje svake zajednice, u ovom kratkom tekstu istaknut ćemo značaj porodice kao osnovnog i primarnog miljea gdje se počinju graditi i razvijati zdravi i kvalitetni međuljudski odnosi.

Međuljudski odnosi u porodici potpuno su ovisni od duhovne, tj. religiozne komponente svakog pojedinca. Da bi neko mogao biti spreman za brak i graditi porodicu, potrebno je da taj pojedinac radi na sebi, tj. izgrađuje sebe kroz proučavanje i razumijevanje upute koju mu je Gospodar svjetova darovao u Kur’anu časnom i primjeru Poslanika, alejhi selam.[2] Taj dio puta koji mora preći svaki pojedinac nije lagan, ali nije ni nedostižan. Uzvišeni Allah propisao je ibadete koji nam pomažu da kroz njihovo izvršavanje i razumijevanje svaki dan sebe unapređujemo u bolju i napredniju verziju. Kada čovjek osjeti da posjeduje vrijednosti neophodne za formiranje porodice, onda bira sebi najboljeg druga/suprugu, s kojom će provesti cijeli svoj život podižući i odgajajući svoju djecu, a potom, Allahovom milošću, i unučad. Odrasla, zrela i svjesna individua koja svakodnevno ima učinkovit dijalog sa samim sobom spremna je da stupi u brak i da prenosi vrijednosti koje posjeduje na svoje potomke.

Zdravi međuljudski odnosi unutar jedne porodice ponajviše zavise od supružnika, tj. roditelja i njihove međusobne komunikacije. Kada Kur’an časni govori o odnosu među supružnicima, naglašava ljubav, samilost, smiraj i razmišljanje.[3] U njihovu prirodu Allah je usadio naklonost jednog prema drugome, iz koje se rađa poštovanje, ljubav i intimnost. Također, u izrekama poslanika Muhammeda, alejhi selam, ukazuje se na lijepo ophođenje prema ženama.[4] U našim svakodnevnim poslovima i obavezama koje nam je nametnuo moderni i savremeni način života jedva da nekada imamo vremena za sebe, a kamoli za nekog drugog. U takvim okolnostima dolazi do zanemarivanja supružnika i veze među njima postaju krhke, a zajednička saradnja i komunikacija svedu se na minimum. Kao rezultat takvog odnosa supružnika, kvalitet interakcije unutar porodice (djeca, roditelji) se smanjuje ili postaje suprotan onome što se naziva lijep dijalog u porodici. Nastala situacija je nepovoljna klima u kojoj odrastaju mladi pojedinci. Pogubna je jer djeca prvenstveno uče o životu od svojih roditelja. U vezi s tim želimo naglastiti kako brak treba čuvati i osvježavati lijepim sadržajima, gajiti ljubav, poštovanje i razumijevanje sa svojim supružnikom i na takav način kreirati okruženje u kojem se odgajaju sretna, vesela, poletna, kreativna, pobožna i kulturna djeca. Naglašavamo da je lijep međuljudski odnos i suradnja među supružnicima temelj za kvalitetnu interakciju među svim ostalim članovima porodice.

Učinak razgovora sa članovima svoje porodice bit će potpuniji ukoliko svojim ličnim primjerom pokazujemo koliko je važno klanjati namaze, postiti mjesec ramazan, biti vrijedan u školi i truditi se, pozitivno razmišljati i lijepo se ophoditi prema svima. Roditelji su prve osobe od kojih djeca uče kako se odnositi prema vjeri islamu i cjelokupnom životu. Ono što je nama važno – bit će i našoj djeci, kako se mi međusobno odnosimo i razgovaramo – tako će postupati i oni u svojoj komunikaciji s drugim ljudima. Uloga roditelja je veoma važna. U materijalnom obezbjeđuje opskrbu, u intelektualnom zadovoljava znatiželju svog djeteta (djece) prema svojim mogućnostima i uvodi ga u svijet spoznaje, u duhovnom ugrađuje mu ljubav prema Gospodaru svjetova, Njegovom Poslaniku, prema drugim ljudima i stvorenjima. Kako to čini? Prvenstveno ličnim primjerom, a potom svojim odnosom prema članovima svoje porodice kroz razgovor, druženje, putovanje, zajedničke aktivnosti… U vezi s tim veoma je važno istaći da moramo obratiti pažnju na sebe i svoj lični duhovni, intelektualni i materijalni razvoj i unapređenje. Kako naša porodica napreduje, širi se i raste, tako je potrebno da mi kao roditelji rastemo sa svojim članovima porodice. Naša interakcija sa djecom treba da evoluira od onog odnosa sa malim djetetom do osobe koja je u pubertetu, pa sve do odraslog čovjeka koji ulazi u doba kada razmišlja o svojoj vlastitoj porodici. To sve zahtijeva posebnu pažnju i rad na samome sebi. Jer roditelji su ogledalo svoje djece i njihovi prvi učitelji.

U našoj muslimanskoj tradiciji odnos djece prema roditelju zauzima istaknuto mjesto. Zapravo, ulazak u Džennet je uslovljen lijepim odnosom djece prema roditeljima, a za nepokornost prema roditeljima kazna je izvjesna još na ovom svijetu prije smrti.[5] Lijepo međuljudsko ophođenje naređuje se Kur’anom Časnim a odnos prema roditeljima se izdiže iznad samih lijepih riječi i od čovjeka se zahtijeva da im čini dobročinstvo.

I kada smo od sinova Israilovih zavjet uzeli da ćete se jedino Allahu klanjati, i roditeljima, i bližnjima, i siročadi, i siromasima dobročinstvo činiti, a ljudima lijepe riječi govoriti i molitvu obavljati i zekat davati, vi ste se poslije, izuzev vas malo, izopačili i zavjet iznevjerili. (Kur’an, 2:83)

Muslimanski učenjaci smatraju da je u svakom dozvoljenom djelu obavezno pokoravati se naredbama roditelja. Prema roditeljima se odnositi sa velikim poštovanjem i uvažavanjem nije samo preporuka, već obaveza za svakog vjernika i vjernicu, čak i kada su roditelji pripadnici drugih religijskih tradicija. U njihovom prisustvu nikada ne povistiti glas, ne oslovljavati ih sa njihovim imenima i ne osporavati njihov autoritet. U svemu im je potrebno dati prednost: prilikom sofre da oni započnu prvi jesti, dati im prednost kad hodaju, ustati iz poštovanja kada ulaze u prostoriju. Sve nabrojano je sastavni dio međuljudske komunikacije unutar jedne porodice.

S obzirom da se porodici ukazuje značajna pažnja u Kur’anu časnom i sunnetu Poslanika, alejhi selam, kao i našoj mislećoj tradiciji, važno bi bilo razmotriti probleme i teškoće sa kojima se porodice susreću u savremenom dobu. Naime, moderni način života u kojem su oba roditelja zaposlena, kako bi se obezbjedila materijalna egzistencija i omogućili uvjeti za normalno funkcioniranje svakog pojedinca unutar jedne porodice, sigurno da utječe na kvalitet odgoja, odnosno generacijske transmisije religijskih vrijednosti i kulturoloških specifičnosti na mlađe generacije. Koliko vremena naša djeca provode u našim krilima, a koliko smo mi u krilu naših majki, očeva, djedova i nana, koji su nam pričali hikaje sa glavnim junacima koji su bili pobožni, plemeniti, čestiti, pošteni, koji su bili spremni pomoći onima u potrebi i koji su iskazivali veliko poštovanje i učtivost prema svojim roditeljima i drugim ljudima. U tim pričama bismo pronalazili sebe ili smo se trudili da postanemo plemeniti i čestiti poput tih pobožnih hrabrih junaka. Vjerujemo da bi i danas djeca rado slušala pripovijedanje svojih roditelja, djedova, nana, daidža, tetaka na njihovom krilu, uz blagi zagrljaj kojim se prenosi smiraj, osjećaj empatije, ljubavi i podrške, da i sami nisu zaokupljeni “pametnim” telefonima koji nam kradu vrijeme. Kradu nam djecu i njihovu pažnju, u njihovu čistu i neiskvarenu prirodu “upisuju” i ulijevaju sadržaje upitnih moralnih vrijednosti koji u stvarnom životu postaju realnost u vidu problema unutar porodice, škole i zajednice.

U ovom tekstu naglasili smo važnost odgoja, odnosno samoodgoja zdravog pojedinca koji vodi brigu o sebi, svojoj duhovnoj, intelektualnoj i materijalnoj opskrbi. Svjestan je važnosti cjeloživotnog učenja i ličnog unapređivanja kako bi mogao kompetentno odgovoriti na izazove sa kojima se susreće u svom životu. Biti roditelj i odgajati djecu upravo to i zahtijeva. Harmonija unutar našeg bića samo će se preliti u našu bližu i širu okolinu i postepeno, korak po korak, graditi lijepe međuljudske odnose unutar naše porodice, rodbine i zajednice.

[1] Kada moral izgubi svoje mjesto u jednom društvu i kada se porodica počne uništavati, to je znak postepene ali sigurne propasti.

[2] U 21. ajetu sure El-Ahzab Uzvišeni Allah kaže da u Allahovom Poslaniku imamo divan uzor.

[3] I jedan od dokaza Njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost; to su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju”. (Kur’an, 30:21)

[4] Lijepo se ophodite prema ženama…. (Vidi:  Ur.  Zuhdija Hasanović, Cafer Tayyar Doymaz (2023). Islam kroz hadise: tumačenje hadisa hadisom, prijevod Samed Omerdić, Istanbul : Diyanet – Uprava za vjerske poslove Republike Türkiye : Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, IC El-Kalem, str. 102.

[5] U jednom hadisu se prenosi: “Najbolja vrata za ulazak u Džennet je otac. Ako želite to, pazite, a ako želite, uništite ih.” Ashabi su upitali Resulullaha, s.a.v.s,: “Šta su dužnosti prema roditeljima?” Resulullah, s.a.v.s., je odgovorio: “Oni su vaš Džennet i Džehennem.” Njihova radost je Džennet a njihovo nezadovoljstvo je Džehennem. Nadalje se u hadisu navodi: “Kada pokorni sin gleda s ljubavlju i pokornošću u svoje roditelje, nagrada za taj pogled bit će ista kao i za primljeno djelo.” U drugom hadisu se navodi da: “Osim pridruživanju Allahu drugog boga, Allah oprašta sve što On želi. Ipak, On nameće kaznu za nepokornost roditeljima na ovom svijetu prije smrti”. Vidi: El-Kandehlevi, Muhammed Zekerija (2003), Vrijednosti ramazana, Zenica: Udruženje građana “Selam”, str. 36.

(Edukativni magazin “Moj ramazan”, broj 7, mart 2025.)