Kad misao moja nebu se vine i zvijezdama noću po njemu prosutim; kad pogled mi potone u nepregledni prostor tamom omotan; kad duša mi zastrepi strahopoštovanja puna pred potpunim mirom; a Lice Tvoje plemenito bdije nad prostorima tim; i Glas Tvoj u tišini toj se čuje; smirena duša opije se Veličinom Tvojom; tada se prostor tamni u osmjeh blistavi pretvori; a mir itišina u harmoniju tonova skladnih, što sa svih nadiru strana, i duša skrušeno prozbori:

„Allah, Allah, ja Allah!“

Kada na obalu mora prostranog stignem, i pogled svoj u daljinu bacim, gdje miješa se plavetnilo neba s vodom plavom, gdje sunce predvečerja polahko tone, čistim zlatom napunjeno, da bi utonulo u prostranstvo gorkoslane vode; i gdje lađa, jedra bijelog, obzorjem bojama zalazećeg sunca obojenim plovi, poput goluba što u blaženstvu lebdi; i pri tom osjetim kako je ogromna Veličina, pod kojom veliko more leži i osjetim radost zbog lađe što mirno, spokojno, plovi po ravnoj površini mora, pod štitom Allaha, Kome obraća se sve; i sve se to pretvori u prizor, odraz Veličine; pa duša zadovoljstvo osjeti, jer nešto najljepše gleda, tada srce otkucaje kuca, a u duši ječi eho:

„Allah, Allah, ja Allah!“

Kada se lađom otisnem daleko, daleko na more prostrano, a oluja razbijesni, zafijuču vjetrovi, prostranstvo neba gusti oblaci zastru i njegovo se lice smrači munje zasijevaju zapucaju gromovi, i tmine se naslažu sve jedna po drugoj, valovi se počnu lađom igrati mornari upotrijebe sve što znaju, i kapetan potroši sve svoje umijeće, lađu samo što brodolom ne snađe, smrt odasvud vreba, pa Tvoja svjetlost ove tmine probije, puteve prokrči, a Tvoja milost svaku opasnost i nesreću otkloni, i svi se nevoljnici za Tvoje uže spasa uhvate, tada srce i jezik kliču:

„Allah, Allah, ja Allah!“

Kada bolest opaka me snađe, doktori u pomoć priteknu, dragi nada mnom bdiju, odani se boljem ponadaju, pa pomoć doktora oslabi, bdjenje dragih ne pomogne, a nada odanih u očaj se pretvori, a Ti, uzvišen, veličanstven, na prijestolju Svoje uzvišenosti, nad čelima skrušenim, nad dušama potištenim, nad rukama drhtavim, nad srcima napetim, kažeš: “Ja ću odrediti!”, tada i doktor, i dragi, i odani, uzviknu: “Odluka je Tvoja!”:

„Allah, Allah, ja Allah!“

Kada s dunjalukom stanem lice u lice, oči u oči, i vidim imetak a on prolazan; visok položaj a on privremen; vidim želje a one nepostojane; nade a one prolazne; vidim strasti a one ponižavajuće i lažne; vidim veselja a ona iščezavajuća; i odreknem se i položaja, i imetka, i nade u prazno, – tada onu prazninu koja ostade u duši iza položaja koji nestade i nade koja iščeznu, popuniti, ispuniti može samo sjećanje na Tebe:

„Allah, Allah, ja Allah!'“

Kada mi oko padne na ružu što se iz čaške razvi; ili sretne drugo ljepote i osmjeha puno; kada se divim ljepoti zore što rudi ili poju ptice prekrasne, i duša mi se vedrinom popuni, a srce radost obuzme, tada u srcu Tvoje svjetlo zasja, divno svjetlo što put do Tebe obasjava:

,,Allah, Allah, ja Allah!“

Kada mi, tako, duša dotakne očaravajuće prizore Tvoje veličine, uzvišenosti, milosti, moći, odredbe, vječnosti, ljepote, tada ja shvatim da Ti si velik, uzvišen, milostiv, moćan, vječan, lijep, pa mi srce neprestano ponavlja:

”Allah, Allah, ja AllahI“,

,,Allah, Allah, ja Allah!“

Muhammed el-Gazali, Vjerovanje jednog muslimana, str. 145-147