U aprilu ove godine, u izdanju Medžlisa Islamske zajednice Vlasenica iz štampe objavljena je knjiga “A bili su samo djeca – Zločini nad djecom Vlasenice 1992-1995”, autora Husejina Omerovića.

Autor je na knjizi radio više od tri godine, a namjera i želja mu je bila utvrditi potpuni identitet svakog ubijenog djeteta, opisati okolnosti u kojim su djeca ubijena, mjesto i način ubistva, masovne grobnice u kojim su posmrtni ostaci neke djece pronađeni, mjesto i datum ukopa, čuvanje sježanja na ubijenu djecu i smjestiti u historiju neizbrisivog vremena.

– Budući da se dugo godina bavim istraživanjem naučne istine, vezane za zločine nad Bošnjacima srednjeg Podrinja, sa posebnim fokusom na područje prijeratne opštine Vlasenica, uvjerio sam se da se vrlo malo parcijalno piše o zločinima nad djecom. Ako zavirimo u indeks objavljenih naučnih radova, a posebno knjiga, primjetićemo da je samo nekoliko knjiga objavljeno na ovu temu – kaže u razgovoru za Preporod.info Omerović koji je objavio i knjigu pod naslovom “Žrtve genocida na području Vlasenice 1992 – 1995”, u prilogu koje je naveo imena svih žrtava, uključujući i djecu.

Tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu ubijeno je 261 dijete sa područja prijeratne općine Vlasenica, što čini deset posto od ukupnog broja ubijenih Vlaseničana.

Omerović smatra da brojka od 261 ubijeno bošnjačko dijete od ukupnog broja ubijenih Bošnjaka sa prostora prijeratne opštine Vlasenice (2.637) i način njihovog ubistva govori da su ovi zločini izvršeni planirano i da su ta ubistva bila sredstvo za ostvarivanje ratnih ciljeva, a ne kolateralna šteta.

– Jer, kako to drugačije objasniti nego kao organizovani, planirani, sistemski i zločin sa namjerom. Ubijanje beba od nekoliko mjeseci, djece od nekoliko godina, a posebno maloljetnih dječaka (98) nakon okupacije sigurne zone UN-a Srebrenica jula 1995. godine svjedoči da je srpsko rukovodstvo ciljano lišilo života ove dječake, kao i 78 dječaka koji su stekli biološko punoljetstvo za vrijeme boravka u Srebrenici, odnosno, nakon bježanja iz enklave Cerska upućuje na zaključak da su ovi dječaci ubijeni kako bi se umanjio demografski potencijal novih generacija Bošnjaka, kako bi se umanjio obrazovni potencijal Bošnjaka, kao i odbrambeni kapacitet Bošnjaka u perspektivi – stava je Omerović.

Posmrtni ostati 55 djece još uvijek nisu pronađeni, a Omerović ističe da imajući u vidu činjenicu da su u posljednje tri godine u Memorijalnom centru Rakita ukopani posmrtni ostaci samo po jedne žrtve, može se razumno procijeniti da je teško očekivati da njihovi posmrtni ostaci budu pronađeni.

– Činjenica da je četrnaestero bošnjačke djece bilo na spsku srpske Komisije za razmjenu početkom jula 1992. godine, a da su samo nekoliko dana nakon toga svi lišeni života i da njihovi posmrtni ostaci nisu pronađeni, jasno govori o kakvom organizovanom skrivanju njihovih tijela se radi. Dakle, organizatori ovog zločina su uložili sve napore i sredstva da svoje zločine sakriju od očiju javnosti i sudskih organa – kaže Omerović.

Ipak, nastavlja on, postoji nada i mogućnost da se uđe u trag ovih zločina ukoliko Tužilaštvo Bosne i Hercegovine reaktivira krivični postupak u ovom slučaju na osnovu dopisa srpske Komisije za razmjenu zarobljenika, čija kopija se nalazi u prilogu njegove knjige.

Od 261 djeteta, njih 98 maloljetnih dječaka je ubijeno nakon okupacije sigurne zone UN-a Srebrenica u julu 1995. godine. Od 98 ubijenih maloljetnih dječaka Vlasenice, prema rezultatima Omerovićevog istraživanja, značajan broj njih je odvojen od njihovih majki ili djedova koji su bili krenuli prema autobusima, jedan dio je ubijen na liniji nade i smrti, dok su sa svojim bližnjim pokušavali doći do slobode na teritoriji Kladnja, odnosno, Tuzle, dok se jedan dio predao pripadnicima srpskih oružanih snaga.

– Jedan od preživjelih svjedoka iz Potočara, djed od dva unuka koji su pošli sa njim u autobus, je svjedočio da je ponudio srpskim vojnicima varijantu da on ostane, a da mu puste unuke. Srpski vojnik je trikom laži obećao djedu da će njegove unuke uputiti u drugi autobus, da se ne brine. Ispostavilo se, da je isti srpski vojnik njegove unuke proslijedio u grupu muškaraca koji su bili planirani za strijeljanje na unaprijed pripremljenim lokacijama – govori Omerović.

Dakle, naglašava Omerović, svi spomenuti dječaci su doživjeli istu sudbinu, ubijeni su planirano i s namjerom, a namjera je jezičak na vagi koji preteže na kategoriju zločina genocida prilikom utvrđivanja prirode zločina od strane sudija Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju i Međinarodnog suda pravde.

Za zločine nad djecomVlasenice, počinjene u periodu 1992/1993. godine nije niko krivično odgovarao, osim što je osuđeni za druge zločine Rade Garić oslobođen optužbe iz stavke za zločine nad bošnjačkom djecom.

– Za zločine nad dječacima Vlasenice nakon okupacije Srebrenice, zajedno sa ostalim radno sposobnim dječacima pravosnažno je osuđeno šesnaest političkih i vojnih lica, među kojima su Radovan Karadžić, predsjednik srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, a ujedno i vrhovni komandant oružanih snaga Vojske Republike srpke, Ratko Mladić, komandant Vojske Republike srpske, visokopoziocionirani starješine Vojske Republike srspske, poput pukovnika Ljubiše Beare i potpukovnika Vujadina Popovića. Oni su pravosnažno presuđeni na doživotne kazne zatvore, što bez ikakve sumnje i dileme predstavlja najteži oblik zločina, odnosno zločin genocida nad Bošnjacima sigurne zone UN-a Srebrenica – kaže na kraju Omerović.

(Alem Dedić/Preporod.info)