Piše: dr. Vahid-ef. Fazlović, muftija tuzlanski 

Brojni su se naši ugledni učenjaci, iz bliže i dalje prošlosti, kontinuirano bavili izučavanjem nauke akaida. Neki među njima su svojim djelima i tekstovima, kao i predanim profesorskim radom na obrazovnim ustanovama, dali osobit doprinos razvoju akaidske, a time i ukupne islamsko-teološke misli u Bosni i Hercegovini. Ovdje ćemo ponuditi kratke osvrte na opuse koje smatramo vjersko-teološkom okosnicom za nastajanje i razvijanje nauke o načelima islamskog vjerovanja (akaid) u prvoj polovini dvadesetog stoljeća, u vremenu kada se znanja iz temeljnih islamskih nauka prvi put nastoje sistematičnije interpretirati na bosanskom jeziku.

Među prvim bošnjačkim alimima koji su se istakli na planu izučavanja i prezentiranja islamskih nauka na našem jeziku, zapaženo mjesto pripada Muhamedu Seidu Serdareviću (1882-1918). Kao svršenik Daru-l-muallimina u Sarajevu, posebno interesiranje pokazao je za mualimsku misiju, a u svojim stručnim radovima snažno afirmira savremenu metodičko-pedagošku misao i praksu. Prema ocjeni kasnijih istraživača, Seid Serdarević je bio “napredan alim i istaknuti predstavnik duhovne inteligencije” muslimana u prvim decenijama dvadesetog stoljeća. Za nepuna dva desetljeća marljivog djelovanja, napisao je preko stotinu članaka i rasprava te više od deset knjiga, udžbenika i brošura. Njegova djela i tekstovi iz fikha, akaida, ahlaka i povijesti islama predstavljala su dragocjen doprinos reformama ondašnjeg obrazovanja u medresama i mektebima, a neki udžbenici ovog autora ni decenijama kasnije nisu gubili na aktuelnosti.

Svojim spisateljskim i prosvjetiteljskim radom, Serdarević zdušno podržava Džemaludin-ef. Čauševića. Slovio je kao jedan od njegovih najbližih saradnika, posebno kada su u pitanju težnje i aktivnosti na planu reformi obrazovnih institucija i prosvjećivanja u duhu novog vremena. Energično se zalagao za uvođenje arebičkog, a kasnije i latiničkog pisma, te za pisanje i štampanje djela i listova na bosanskom jeziku.

Pomenute, i druge slične, odlike Serdarevićevog djelovanja svjedoče da je pripadao krugu bosanskih alima koji su itekako držali do reformatorskog i obnoviteljskog naslijeđa zasnovanog na tokovima mišljenja najistaknutijih učenjaka moderne muslimanske epohe. Istovremeno, pronicljivost i istančan osjećaj Muhamed-ef. Serdarevića za potrebe u tadašnjoj domaćoj vjerskoj teoriji i praksi, utjecali su na njegova djela i tekstove u oblastima islamskih nauka čiji su sadržaji čvrsto oslonjeni i na izvore klasičnog muslimanskog naukovanja. Posebno je to vidljivo na primjeru Fikhu-l-ibadata, njegovog najcjenjenijeg djela i jednog od najpoznatijih medresanskih udžbenika, od tada pa sve do našeg vremena.

I svoje akaidske radove ovaj učenjak je pisao bazirajući ih na jasnim hanefijsko-maturidijskim postulatima, uz primjenu savremenog pedagoško-metodološkog i apologetskog stila u njihovom prezentiranju. Ukazat ćemo na nekoliko njegovih zapaženih studija koje su doprinijele da nauka o islamskom vjerovanju na samom početku prošlog stoljeća dobije svoje prve obrise na bosanskom jeziku.

Već 1905. godine, Muhamed-ef. Serdarević se upušta u ambiciozniji projekt objavljivanja, za to vrijeme opsežnog, povijesno-teološkog djela Kratka povijest islama (knjiga je štampana na sto sedamdeset i pet stranica, a obuhvata povijest od stvaranja prvog čovjeka i poslanika Adema, a.s., pa do posljednjeg poslanika i vjerovjesnika Muhammeda, a.s.). Riječ je o prvoj knjizi na bosanskom jeziku iz historije islama na koju su se, usljed preglednog tematskog rasporeda i sistematičnosti njezinog sadržaja, referirali kasniji autori iz ove oblasti. Ovo svoje djelo Serdarević je pisao, kako u njegovom zaglavlju stoji, “po arapskim i turskim vrelima”. On se često u njemu poziva na Povijest islama od turskog autora Muhameda Esada, na čija djela su bili upućeni i neki drugi naši autori tog vremena, a naročito Abdurahman-ef. Čokić. Također je moguće zaključiti da se autor knjige o kojoj govorimo oslanjao i na čuvena djela iz islamske povijesti i vjerske misli na arapskom jeziku – određeni njegovi pogledi su, naprimjer, očigledno nastajali pod utjecajima Ebu Hamida el-Gazalija.

Pored povijesne, Serdarevićeva Kratka povijest islama ima i zapaženu vjersko-teološku vrijednost jer su, u okvirima kazivanja o Allahovim vjerovjesnicima, izložena i zanimljiva akaidska učenja o temama kao što su: Božija objava i poslaničke misije, čovjekova potreba za vjerom, iman i kufr, hidajet i dalalet, teški grijesi i kazne, mu’džize, trajne pouke i univerzalne vrijednosti… Osim toga, autor je u uvodu na desetak stranica, veoma razgovijetno i zavidnim intelektualnim stilom dao objašnjenja načela islamskog vjerovanja, s naglaskom na svrhu stvaranja čovjeka, mogućnosti ljudske spoznaje transcedentnih istina, ulogu i smisao poslanstva, dokaze vjerovanja u jednog Boga, odgovornost pred Stvoriteljem svjetova… Na temelju pokazanog općeg i vjerskog obrazovanja, te snagom logičkog rasuđivanja i dobrom upućenošću u značaj primjene relevantnih naučnih metoda (upotrijebljeni su između ostalih, pojmovi i metode apstrakcije, determinacije, dedukcije, indukcije, analogije), Muhamed-ef. Serdarević je, u uvodnom dijelu ove svoje knjige, argumentirano i veoma uvjerljivo elaborirao pitanja o mogućnostima, ali i granicama spoznaje ljudskog razuma, kao i o nužnosti Božije objave i misije Njegovih poslanika, odabranih “viših umova” koji su ljudima potrebni kao “putokazi pravom vjerovanju u Boga i u Onaj svijet”.

U ono vrijeme se među priznatijim mektepskim udžbenicima nalazio Serdarevićev Usul dinijje (Sarajevo, 1913), u okviru kojeg su, na prvih dvadesetak stranica, jednostavnim narodnim jezikom, u formi jasnih pitanja i odgovora, potpuno u skladu s tradicionalnim akaidskim učenjima, date definicije osnova islamskog vjerovanja. Udžbenik je upotrebljavan i u nižim razredima reformiranih medresa iz predmeta akaid.

Još jedno izdanje ovog zeničkog alima, naslovljeno Istinitost Božijeg bivstva i Muhammedova poslanstva (Mostar, 1915), zaslužuje našu pažnju jer je u cijelosti vezano za nauku akaida. Prvi dio brošure čini autorski prilog u kojem Seid-ef. Serdarević, po uzoru na glasovite klasične muslimanske mutekellimune, dosljedno primjenjujući racionalnu metodu u nauci kelama, pokušava da uvjerljivo obrazloži i dokaže “vjerovanje u Božije bivstvo”. Oslanjajući se na blagodat zdravog razuma i logike, te na dostupna naučna saznanja, autor izvodi jasne i uvjerljive dokaze po kojima je “apsolutno nemoguće da je ovaj svijet postao sam od sebe i da se razvijao pukim slučajem”… Stoga, zaključuje, mora postojati Neko ko je “stvorio prvu građu ovome svijetu; odredio mu procese razvijanja davši mu za razvitak potrebne uvjete i nadzirući i bdijući nad tim njegovim razvijanjem; odredio i postavio zakone koji će nepromjenljivo vladati i dao da se isključivo po tim zakonima zbiva sve što će bivstvovati”… Za ovakav diskurs potvrđivanja i jačanja vjerskih uvjerenja, Serdaravić se opredjeljuje jer smatra da je “mukalidovo vjerovanje lahko”, te stoga “svaki musliman ima obavezu da znade obrazložiti i dokazati ono što vjeruje”, a naročito kada je u pitanju prvo načelo “vjerovanja u Božije bivstvo”.

I druga polovina ove studije namijenjena je sličnom logičkom dokazivanju i afirmaciji vjerovanja u poslanstvo Muhammeda, a.s., ključne vjerske istine u islamu koja se svjedoči odmah poslije svjedočenja Božije jedinosti. Seid-ef. Serdarević se odlučio da izborom i prijevodom aktuelnog i adekvatnog štiva iz pera dr. Muhameda Tevfika Sidkija izloži apologiju kojom brani trajnu vrijednost jedinstvene misije posljednjeg Allahovog poslanika, a.s. Ukazujući na razloge svog zanimanja za djela ovog autora, Serdarević je, uz tekst prijevoda, predstavio dr. Sidkija kao mladog i talentiranog egipatskog naučnika koji piše “vrlo učene rasprave iz područja teologije, filozofije vjere i apologetike”.

(Objavljeno u printanom izdanju Preporoda)