Bismillah, vel-hamdu lillah, ve selamun ‘ala resulillah.

U 104. ajetu sure Alu ‘Imran se kaže:

I kako bi među vama mogla izrasti zajednica (ljudi) koji pozivaju na sve što je dobro, i propisuju da se čini što je ispravno, a zabranjuju da se čini ono što je zlo. Oni će postići sreću! (Alu ‘Imran, 104)

Riječ ummet se u ovom ajetu koristi sa značenjem zajednica, mada ona na drugim mjestima ima i drugačija značenja. Najčešće osobine dobra nisu objedinjene u samo jednoj osobi, ali se one ponekad objedine u više osoba: jedna osoba posjeduje jedne lijepe osobine, druga druge, treća treće, tako da cijela zajednica manifestuje jednu kompletnu moralnu zrelost i potpunost.

Tako i riječi koje nam upućuje Uzvišeni Allah: I kako bi među vama mogla izrasti zajednica (ljudi) koji pozivaju na sve što je dobro… znače – da od nas, kojima se ajet obraća, postane zajednica koja poziva dobru. Da svi skupa budemo takva zajednica. Mada se obično ovaj ajet razumijeva da među nama treba da bude jedna posebna grupa ljudi koja će naređivati dobro a zabranjivati zlo, ali je šire i dublje značenje ajeta da on traži od cijele zajednice muslimana da takva bude; cijela je zajednica muslimana obavezna da to čini; ko god ispravno i potpuno poznaje bilo koji od propisa dužan je da ga poštuje i drugima preporučuje. Obavezan je to činiti čak i onaj koji sam nije dovoljno dosljedan u poštivanju takvog propisa. Najbolje jeste kada onaj koji preporučuje dobro a odvraća od zla, prvi praktikuje ono što od drugih traži.

Prema tome, riječi Uzvišenog: I kako bi među vama mogla izrasti zajednica (ljudi) koji pozivaju na sve što je dobro… znače – izgradite od sebe zajednicu koja će naređivati dobro a zabranjivati zlo, i to u duhu sadržaja sure El-‘Asr u kojoj nas naš Mudri Gospodar poziva da jedni drugima preporučujemo istinu i jedni drugima preporučujemo strpljenje.

To znači da svaki od nas zna da je drugačiji od ostalih, on kao i njegov brat mu’min. Pa, kada jednog od nas uhvati slabost pred grijehom pa ga učini, dok drugi nije bio slab na to, onaj koji nije slab obavezan je da posavjetuje slaboga, dok je slabom obaveza da bude oprezan i savjetuje se s drugima. Islam ne ide za tim da formira samo jednu grupu ljudi koja savjetuje druge a drugu grupu koja prima savjete. Svako od nas će biti onaj koji savjetuje, kada zatekne nekog od nas da je slab na grijeh, a svako od nas je i onaj koji prima savjet kada sam postane slab na grijeh. To da “jedni drugima preporučuju” podrazumijevaju postojanje dvije strane, od kojih su obje nekada savjetodavci a nekada savjetoprimci.

Na kraju ajeta Uzvišeni nam veli: Oni će postići sreću! Izraz muflihun je riječ koja u sebi nosi svoje značenje. Muflih (uspješan) je onaj koji napravi unosan posao. Izraz je preuzet od glagola feleha (el-erda): brazdom rasijecati zemlju (orati). Onaj ko uzore zemlju, obradi je i zasije ubrat će plod koji mu stigne na kraju. Uzvišeni nam nudi duhovnu sadržinu nakon što je bilo riječi o fizičkom i formalnom pitanju.

Iza toga Uzvišeni želi da nam ponudi još nešto. Kao da hoće reći: nipošto nemojte misliti da vam za poteškoće na koje nailazite čineći dobro neće biti uzvraćeno duhovnim zadovoljstvom. Na primjer: čovjek uzore zemlju, uzme kilogram pšenice i posije, a neko mu prigovori: „Imao si samo četiri kilograma pšenice a ti si cijeli jedan kilogram bacio u zemlju!“ kao da taj ne shvata da će onaj zasijani kilogram pšenice donijeti vreće nove pšenice. Shvatimo da islam kada od nas nešto traži sigurno nam i nešto daje zauzvrat. Poljoprivrednika, dok se muči obrađujući zemlju i zasijavajući je kulturama, vidimo oznojenog i prašnjavog lica, blatnjavih nogu, ali ga na dan ubiranja prinosa vidimo lica ozarenog i radosnog zbog prispjele ljetine. Onoga ko lice nije znojem orosio rasijecajući i zasijavajući zemlju tog dana ćemo vidjeti žalosnog, ispunjenog kajanjem. Tako je i sa življenjem vjere.

Nipošto nemojmo na dinske obaveze gledati kao na nešto što nam uskraćuje korist. One su nešto što nam umnožava korist. Nipošto nemojmo misliti da je bilo koji od Allahovih propisa došao da nam uskrati našu slobodu. Ne, nego je došao da nas zaštiti od drugih i druge od nas.

Kada, na primjer, vjera obavezuje nekog čovjeka da ne krade ničiji imetak, to je ograničenje koje od njega štiti imetak miliona ljudi. To je zapovijed koja podrazumijeva da ni drugi ljudi ne kradu ništa od tog čovjeka. Tako dolazimo do sigurnosti koja se, putem čvrstog uvjerenja, širi među svim ljudima.

Ajet koji smo danas odabrali da se na njega osvrnemo od nas očekuje da budemo primjerna zajednica, koja, poštujući propise svoje čiste vjere, pokazuje kako se dobro čini u svakodnevnom životu, što pojačava naše pravo da i od drugih zahtijevamo da se drže dobra a udalje od zla.

Ljudska zajednica danas je došla na stepen kada je svakom imalo čistom umu dovoljno jasno šta je dobro a šta je zlo, ali se pada na ispitu snage u borbi za dobro a protiv zla. Nipošto nemojmo dozvoliti da padnemo u zamku globalnog kretanja današnjeg čovjeka ka zlu, pa i nekih nedosljednih muslimana, pa da pomislimo kako danas dobro nema šansu da iznese pobjedu nad zlom. Tek to bi bio naš konačni poraz. Izborimo se sa vlastitim slabostima. Pri tome svoju snagu pojačavajmo zajednicom, džematom. Snaga svakog od nas pojedinačno se u zajednici umnogostručuje.

Čuvajmo se razjedinjavanja radi interesa onih koji nam ne žele dobro, ili radi naših pojedinačnih ličnih, prizemnih, jeftinih intersa. Ajetom koji slijedi iza ovog danas obrađenog Uzvišeni i Silni Gospodar nas upozorava:

I ne budite kao oni koji su se razjedinili i u mišljenju podvojili kada su im već jasni dokazi došli – njih čeka patnja velika. (Alu ‘Imran, 105)

Gospodaru naš milostivi, smiluj nam se i pomozi nam

da se izborimo sa svojim vlastitim slabostima i nedostacima,

Gospodaru naš svemogući, omogući nam da se razvijemo u složnu jedinstvenu zajednicu,

koja će u činjenju dobra i sprječavanju zla biti primjer drugima,

Gospodaru naš uzvišeni, pomozi nam da se uzvisimo iznad naših različitosti i podjela,

učvrsti naše redove i pomozi nam u borbi protiv svih zala i zlotvora.

Amin.