Juni, mjesec kada se Srebrenica još jednom tiho priprema da oda počast svojim šehidima.

U toj srebreničkoj tišini, našli smo se s Ahmed ef. Hrustanovićem, drugim imamom Čaršijske džamije.

Njegove riječi i njegova djela dokaz su da Srebrenica živi i dalje – uprkos svemu.

Na početku agresije na Bosnu i Hercegovinu Ahmed je bio šestogodišnji dječak. U genocidu nad Bošnjacima 1995. godine zločinci su od porodice otrgnuli njegovog babu Rifeta.

Ahmed nam je otkrio koliko je posebna bila veza između njega i njegovog oca, koja mu je pomogla da preživi najteže trenutke.

– Bila je to, s moje tačke gledište, neizmjerna ljubav. Ali, jedan detalj – dok je on bio živ. Mi nismo bili puno zajedno. Valjda je i to utjecalo da smo imali posebnu vezu. Kada bi on došao sa terena, mi bi provodili svaki trenutak zajedno. I sjećam se, bio sam dijete, ali ta su mi sjećanja baš upečatljiva. Kada bi on god došao kući, ja bih stalno išao za njim, kao malo pače za patkom. Kako on hoda, tako i ja, kako on priča, tako i ja, kako se on oblači, tako i ja. Želio sam da budem kao on, isto kao što moji sinovi danas žele da budu kao ja. Kasnije sam shvatio, da nije bilo te njegove neizmjerne ljubavi prema meni, ja ne bih mogao ovako proći, emicionalno, psihički, kroz gubitak. Ta njegova ljubav prema meni, spasila me je da prođem, nakon njegove smrti u genocidu, s minimalnim posljedicama. Naravno, vrijeme će pokazati – kazao nam je na početku razgovora Ahmed.

Živjeli su u selu Miholjevine. Bila je to velika porodica, ispričao nam je on; Ahmedov otac, njegova dvojica braće sa ženama i djecom, djed i nena, u jednoj kući sa četiri sobe.

– Kada su četnici došli, odnosno JNA, u martu 1993. godine, bukvalno su izronili iz snijega, niko ih nije mogao primijetiti, rastjerali su našu stražu, i malo nešto smo se uspjeli organizovati. Mi smo onda došli u Srebrenicu, u jednu dupleks kuću. Tu sam bio otprilike mjesec dana.

Kad se desio veliki masakr na školskim igralištima, ja sam 50 metara dalje od toga živio. I sjećam se tih priča. Mama govori u ovoj kući je bila neka žena, imala sina jedinca, on je poginuo na igralištu. Kaže mi – nemoj sine ići, ima krvi, tijela na ogradi. To je 12. april. Dan kasnije, 13. aprila je konvoj došao, u Cer. Oni su dovezli neku humanitarnu pomoć, mizerno, brašno i slično, jer je većina toga ostala dolje u Bratuncu.

Mama je došla da isprati neku prijateljicu, da joj pomogne da je utrpaju na kamion. I mi oko kamiona, ja dijete, sestra, mama je trudna. Igramo se oko kamiona, bili su i vatrogasni kamioni, mi se zavlačili ispod, nemamo mi pojma šta se dešava. Babo ide odozdo s amidžom, nose lopate, hašove, kopali mezare za ove koji su poginuli. Kaže mami “šta to radite”. Mama mu kaže da hoće da pomogne prijateljici, a babo joj odgovara “kakvo pomaganje, trpajte se i vi, penjite se i idite”. Nit’ spremni, nit’ znamo da idemo, ni ništa. Amidža me uhvati i ubaci u kamion. Puno je to, krcato. Mama i babo još nešto pričaju, valjda joj babo govorio “doći u ja brzo za vama preko šume” – ispričao nam je on.

Nakon što je kamion krenuo, Ahmed je shvatio da je to trenutak rastanka s ocem.

– Kamion polazi, meni je došlo i počeo sam plakati, babo neću te više nikada vidjeti. Hoću da iskočim iz kamiona, mama mi ne da, drži me. A meni misao – kako da se rastanemo a tek se malo sastali. I on je dugo za nama trčao, plače, čupa kose, “šta sam uradio”, a to mu je bila jedina nada, da spasi bar nas. On je dugo za nama trčao, možda to Potočara, kamioni polahko išli. Na barikadama nas propustiše. Dođe jedan četnik, “ima li ko ovdje od Nasera Orića familije”, s redenicima, s puškom, mršav, brada, kao da ga sad vidim. Žene šute, djeca, mi uplašeni. “Ima li ko para, zlata”, žene su neke dale, neke nisu. “Dajte sve što imate, pobit ću vas”, viče on, a UNPROFOR tu stoji, ništa. I onda nas dolje prebace u druge kamione – kazaje nam on.

Došli su u Tuzlu, u Mejdanu su bili dvije, tri noći, nakon čega su ih prebacili u Lukavac, u Poljice. Komunikaciju s ocem su imali preko Crvenog križa, putem pisama, do jula 1995. godina.

– Mama je stalno išla na Dubrave, jer su tamo bile izbjeglice, i gledala ima li neko naš, je li neko prešao. Prije toga je bila u dubokoj depresiji. Mama je iz Srebrenice otišla trudna, brat se rodio u novembru 1993. godine, u julu 1995. godine je još dojio. Bila je glad, ponekad nešto dođe, malo hljeba, crvavi grah, granate s Ozrena tukle. Ja sam išao u školu, i dobijali smo čašu mlijeka pomiješanog s vodom i namazanu krišku marmeladom. Ostalo mi je to sjećanje, mama nema da nahrani bebu, i onda ja uzmem to što dobijem na velikom odmoru i odnesem joj, “mama popij mlijeka da imaš za brata”. Tada sam bio završio drugi razred. Mama je tako 15 dana ležala, nije ustajala. Kada je beba 15. dan povukla krv umjesto mlijeka, žene su je napale, “hoćeš li da djeca ostanu bez mame, kad su ostala bez oca, ustani”. Odvele su je na hitnu – ispričao nam je on.

Posebno ističe kako im je kasnije bila “i otac, i mama, i djed, sve”.

– Bila je sposobna. Napravila je kuću, poženila nas, poudala, izvela nas na pravi put – kazao je Ahmed.

Njegovog oca pronašli su 2007. godine, što je donijelo novo suočavanje s boli.

– Bio sam druga godina na Fakultetu islamskih nauka, zove me mama i kaže da su našli babu. Živio sam na Grbavici u jednom stanu, sedam dana sam se zabio u stan, nisam ni s kim htio pričati, pogodilo me je. Mama kaže da nisu našli sve kosti, nećemo ga ni kopati, sačekat ćemo malo. Onda 2012. godine našli su kosti od amidža, i mama kaže “hajmo sve trojicu da ih ukopamo”. Ukopali smo ih tada, nije bio ni 30 posto kosti. Pohvatani su na Buljimu i ubijeni dolje u hangarima, onda su premješteni. Prva grobnica je Glogova 1 i Glogova 2, pa su ih premjestili u Blječevu 1 i Blječevu 2, i ko zna gdje su nakon toga premještali. Babo je nađen u sve te četiri grobnice.

Godine 2021. smo dokopavali, mislim da je bilo više od 40 ili 50 posto. To mi je bio jedan od najtežih trenutaka u životu. Iskopaše mezar, odnesoše kosti tamo, a ja sam to sve gledao. Želio sam, osjećao bih se loše da nisam. Pretežak je osjećaj. Tada sam definitivno rekao nema više babe- Do tada se sve insan nešto nada, suludo je. Pomiriš se – s bolom je ispričao on.

Vrijedno je ukazati na činjenicu da Ahmedova djeca danas vole rodno selo, Srebrenicu, ali i djeda Rifeta.

– Ja sam i prije, a i iz svega ovog i sad, osjećao neizmjernu ljubav prema rodnom selu, odakle nosim prva sjećanja sa svojim najmilijim. U posljednjem periodu sam u procesu obnove babine kuće, sada je to malo u zastoju, finansijski je teže realizovati. Mi smo 1992. godine krenuli da pravimo kuću i onda je rat prekinuo, ostalo je pod pločom, to nije propalo, nisu mogli ni zapaliti ni srušiti. To i dan danas stoji. Zidovi su samo propali, ja sam zidove obnovio i krenuo s krovom. U tom procesu pričanja i pripremanja moja djeca su slušala, i oni su tu ljubav prema našem selu, prema Srebrenici naslijedili. Moja djeca su, htjeli ili ne, dio svega ovog. Nekad se bojim da previše emocija prenosim na njih, ali kada uzmem u obzir šta sam ja preživio mislim da neće ostati puno oštećeni, nego da će ih samo ojačati – kazao nam je on.

Dodao je da i stalno “pričaju o svom djedu Rifetu, kao da je on živ”.

– Imamo jednu kašiku u kući, koju smo našli gore u kući, sad se ta kašika zove kašika dede Rifeta, i oni se otimaju ko će jesti s njom. Uspio sam da to sjećanje na babu držim kroz svoju porodicu, što mi je najvažnije. Neki dan, nisam bio tu, supruga piše “Znaš šta me pita Halima”, ona ima šest godina ko i ja kad je rat počeo, “jesmo li i mogli da spasimo dedu Rifeta, jesmo li mogli poslati hitnu po njega”. I onako iz čista mira kažu “hajmo dedi na mezar”. Odemo, prouče Fatihu, pitaju. Kad krenem mami na Bajram, prvo svratimo na mezarje.

Djeca Srebrenice odrastaju uz te priče, oni su dio toga. Sva naša djeca koja žive u Srebrenici su svjesna, znaju za prošlost kakva je bila, ne boje se budućnosti jer mislim da su ljudi koji su došli ovdje su izuzetno hrabri, ne kalkulišu, ne vagaju ništa. Odlučili su čvrsto da žive tu, bez obzira na sve – jasno je poručio Ahmed-ef. Hrustanović.

Priča Ahmed-ef. Hrustanovića jedna je od mnogih bolnih koje nosi Srebrenica, koje moramo pričati, zbog naših šehida, ali i zbog generacija koje dolaze.

(Rabja Arifović/stav.ba)