Jedan od kur'anskih imperativa koji spada u kategoriju fardi kifaje – kolektivnih ili zajedničkih obaveza, jeste i ona iz 104. ajeta sure Ali – Imran: „I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati – oni će šta žele postići“.  Iako je pozivanje na dobro i odvraćanje od zla, predaje od Poslanika. a.s.. nam na to jasno ukazuju, dužnost svakog vjernika i vjernice, ipak kolektivna obaveza nam je da, ipak, u svakom društvu bude određena grupa onih kojima će to biti životna misija.

U našoj domovini taj vid izvršavanja ove obaveze je već stoljećima institucionalno riješen kroz Islamsku zajednicu. Islamska zajednica, kroz svoje jasno određene propise, pravilnike a povrh svega Ustav, organizovana je tako da u svakom dijelu naše domovine, a i šire, postoje osobe čiji je zadatak, ali prije svega misija, da budu ti koji će biti odgovorni za sprovđenje Božije naredbe podučavanja i pozivanja na dobro ali i ukazivanja na loše. Te osobe se nazivaju imamima.

Posljednih godina svoj radni vijek, u formalnom ali ne i suštinskom obliku, završava jedna od generacija naših imama. To je generacija koja je svoje školovanje u Gazi Husrev – begovoj medresi (tada jedinoj u Bosni i Hercegovni) završavala krajem sedamdesetih ili početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Zbog čega baš njima ovaj omaž? Vrijeme će, kako to obično biva, pokazati koliki teret za naš narod i Zajednicu je iznijela ova generacija naših imama. Svoj radni vijek, a uvijek valja naglasiti svoju misiju, započeli su u vremenu kada to zvanje, najblaže rečeno, nije bilo najpopularnije u sistemu u kome su živjeli. Tih godina se dešavao „Sarajevski proces“. Na djelu su mogli vidjeti šta se dešava sa muslimanskim intelektualcima koji se trude slijediti na početku spomenutu Božiju naredbu. Iako bez jasno riješenog materijalnog statusa, najčešće bez podrške u drušvu, nisu se pokolebali da krenu u renoviranje i podizanje novih džamija, mekteba i drugih vakufskih objekata.

Bili su važan kotač u buđenju nacionalne i vjerske svijesti potkraj osamdesetih godina, kada na krilima tog zanosa dolazi do demokratskih promijena i mnogo povoljnije klime za njihovu misiju. U tim, vjerovatno najpotentnijim, godinama za njihovu misiju, ipak su sve svoje resurse morali staviti u odbranu naše domovine od agresije. Ni to ih nije pokolebalo da nakon četverogodišnje agresije, gubitka svojih domova i svojih najbližih, ponovo sa svojim džematlijma krenu u ponovnu izgradnju ili obnovu netom prije agresije svečano otvorenih džamija.

Sada kada završavaju svoj radni vijek, nama novim generacijama ostavljaju potpuno izgrađenu infrastrukturu, uređene džemate, podučene džematlije, potpuno uređenu Zajednicu za obvljanje naše misije.

Često se pitam, koliki poduhvat moja, ili neka druga, generacija treba da napravi da bi se sa njihovim mjerio?

Abdulah Husić, imam Ahmet–pašine džamije u Gračanici