Bismillah, vel-hamdu lillah, ve selamun ala resulillah

Uzvišeni Rabb nas u Svojoj Časnoj Knjizi Kur'ani-Kerimu, u 60. ajetu sure El-Mu'min, poziva:

Rabb vaš je kazao: “Dove Mi upućujte, Ja ću vam se odazivati! Oni koji iz oholosti neće da Mi ibadete – ući će, sigurno, u Džehennem poniženi.” (El-Mu'min, 60)

Primjećujemo da Rabb, u citiranom kur'anskom ajetu, nakon što nas poziva da Mu se obraćamo svojim dovama, obećava da će, u skladu sa Svojom mudrošću i mudrim upravljanjem svjetovima, na njih odgovoriti, a sāmo upućivanje dova naziva ibadetom.

Većina ljudi iz pojma dova razumije isključivo dovu kojom nešto tražimo, i ne doživljavaju dovu kao ibadet, a dova je, kako nas naš voljeni Pejgamber uči: srž ibadeta (Et-Tirmizi). Onaj koji dovu doživljava kao ibadet, na pitanje: „Šta želiš postići svojom dovom, svojim namazom, postom, hadždžom i izvršavanjem drugih obaveza prema Allahu, kao i izvršavanjem obaveza prema ljudima?“, srčano odgovara: „Namjera mi je postići zadovostvo moga Rabba i zadobiti od Njega nagradu, a spasiti se Njegove kazne.“ Zato je iskrena namjera (nijjet) uslov za ispravnost djelā i njihov prijem kod Allaha, dž.š., kao i za njihovo rađanje lijepim plodovima, na Dunjaluku i Ahiretu.

Uzvišeni kaže:

Molite se zato Allahu, iskreno Mu ispovijedajući vjeru… (Gafir, 14)

Smisao ovog ajeta je: Budite iskreni prema Njemu kada tražite svoje potrebe, i iskreno zbog Njega činite djela dobročinstva i pokornosti, iskreno svome Rabbu ibadet činite. Koliko je važno da svoje dove, u samoći naše noći, upućujemo svome Gospodaru, toliko je važno da ih činimo i zajednički, sa svojim dinskim prvacima i vjernim ahbabima iz džemata. Nikada se ne zna čija je najiskrenija i čija će biti kabul.

Za primjer ćemo navesti dva slučaja koja nalazimo u literaturi o iskrenosti pri činjenju dove. Oba su vezana za prilike kada nastane suša i muslimani mole Milostivog za dar kiše.

U djelu našeg Fevzije Mostarca (u. 1747.) Bulbulistan, navodi se ovo:

„Desilo se da u jednom gradu nekoliko mjeseci nije pala ni jedna kap kiše. Trava se sva sasušila, zemlja popucala od žeđi, nestašica vode. Od sunčeve žege svi usjevi se sasušili i sagorjeli. Na kraju, i ljudi su izišli van da mole za kišu. Molili su. Pojavi se jedan oblak od koga se čitav horizont zamrači. Malo i veliko, mlado i staro vrati se radosno u grad. Ali, odmah se pojavi vjetar i rasturi oblake. Nijedna kap kiše ne pade na zemlju. Potpuno nestade oblaka. Ljudi se rastužiše. Jedan starac iz reda velikana toga grada prođe pored bolnice. Ondje vidje mladića koji je sjedio oborene glave. Starac reče: „Kad sam mu se približio i poselamio ga, mladić podiže glavu i reče: ‘Alejkumu selam, starče. Gdje si ti bio? Možda si bio na dovi za kišu?’ ‘Da.’, rekoh mu, ‘Išli smo radi dove.’ ‘Molili ste bez iskrenosti i Uzvišeni Allah je poslao oblak bez kiše!’, reče mi. (…)

‘Mladiću’, rekoh mu, ‘kako bi bilo da ti uputiš dovu Allahu da bi ljudima laknulo, jer su jako očajni.’ Mladić ustade, uze abdest, podiže glavu i uperi pogled ka nebu rekavši mi: ‘Ustani, gospodine, da se ne ublatiš!’ Ustao sam,’ priča starac, ‘i još nisam bio ni izišao iz bolnice, a kiša je počela da pada tako snažno da su se od curenja s krovova obrazovali potoci.“

I među nama, hvala Allahu, ima onih koji iskreno vole Allaha i koje Allah voli. Zato je bitno da dove činimo i zajedno i pojedinačno, i stariji i mlađi, i velikani i obični ljudi. S druge strane, valja i to primijetiti, među nama ima jako mnogo ustrajnih grješnika, a griješenje i samo jedne osobe može biti dovoljno da unazadi čitavu zajednicu. Evo jednog primjera:

Jednom je u vrijeme Musa, a.s, zavladala velika žega i suša. Zemlja se raspukla, bilje počelo sušiti, a životinje i ljudi skapavali od žeđi. Benu Israil, tj. Musaov narod, je zahtijevao da Musa, a.s, zamoli Allaha za kišu. Musa, a.s, podiže ruke prema nebu i skrušeno poče moliti Allaha za kišu, međutim, Allah ne usliša njegovu dovu. Musa, a.s, začuđeno upita: „O Allahu, navikao sam da mi ispunjavaš dove, a sad mi je nisi ispunio!?“ Allah, dž.š., odgovori: „O Musa, među vama ima jedan čovjek koji 40 godina čini grijeh i neće da se pokaje! Zbog njega vam je uskraćena kiša, zato ga izbacite iz zajednice, pa ćete je dobiti!“

Musa se vrati svome narodu i ispriča im to što je čuo od Allaha i zatraži da se griješnik otkrije i odstrani iz zajednice, kako bi im Allah spustio kišu. Čovjek što je griješio pričeka nebi li neko drugi izašao, ali se niko nije javljao. Vidjevši da se niko ne javlja, čovjek se izdvoji od svijeta i poče se iskreno obraćati Allahu: „Allahu moj, Ti dobro znaš da sam ja griješnik, da sam se javio, osramotio bih se pred čeljadima, a ako ostanem među njima i nastavim griješiti, poskapaće svi od žeđi. Zato Te molim, o Allahu, da me sakriješ, a ja Ti se iskreno kajem i molim za oprost, pa mi oprosti grijehe koje sam činio i što su zbog mene ispaštali!“

Odmah iza toga spuštena je obilna i plodna kiša, tako da je sve oživjelo i uzbujalo, a Musa ponovo diže ruke i skrušeno reče: „Allahu, evo nam kiše, a griješnik se nije javio!“ Allah mu odgovori: „O Musa, kiša je spuštena, jer se onaj rob pokajao za grijehe.“ Musa radoznalo zavapi: „Allahu, pokaži mi ga da znam ko je!“ Allah mu odgovori: „O Musa, nisam ga otkrio dok je griješio, pa kako da ga osramotim sad kad se pokajao!“

Dakle, grijeh jednog čovjeka zamalo da je upropastio čitav narod! Ali i njegova iskrena tevba je bila spas za sve. U tome je velika pouka za sve nas.

Ukratko rečeno, kad dove činimo budimo iskreni. Činimo ih zajednički i pojedinačno. Cijenimo skromne ljude među nama i često iskazujmo svoje kajanje zbog griješenja. Uz već istaknutu potrebu da svoje dova upućujemo iskreno, nipošto ne zaboravljajmo i duboko budimo svjesni da se obraćamo Svemoćnome, koji upravlja svim svjetovima, sudbinom svakog od nas pojedinačno i svih nas skupa. I nikada ne gubimo nadu u Njegovu milost.

Gospodaru naš, iskreno Te molimo, primi naše ibadete i naše dove, jer Ti sve čuješ i sve znaš.

I oprosti nam, Zaštitniče naš, jer Ti pokajanja primaš i milostiv si.

dr. Sead Seljubac