Profesor emeritus dr. Izet Zikjri Pajević, subspecijalista kliničke psihijatrije i psihoterapije

Kur’an i sunnet su izvori šerijata. Kur’an je Allahova riječ i Allahova misao. On je vjernicima uputstvo i lijek. (XLI, 44). Sunnet je ono što je Muhammed, alejhi selam, govorio, radio ili odobrio da se radi. Šerijat je skup propisa po kojima se treba vladati da bi se ostvarila sreća na ovom i budućem svijetu. U izvornom značenju riječ šerijat znači: “jasan put koji se slijedi”, “put kojim trebaju ići vjernici”.

Kako šerijatski propisi čuvaju zdravlje? S obzirom da se nalazimo u mjesecu ramazanu, mjesecu islamskog posta, pokušat ćemo to objasniti na primjeru onog šerijatskog propisa čija je vrijednost, u tom smislu, istaknuta riječima Muhammeda, alejhi selama: “Postite pa ćete biti zdravi.”

Ramazanskim postom se traži da čovjek odluči da tokom dana (od izlaska do zalaska sunca) u ime Allaha, dželle šanuhu, stavi pod kontrolu svoj nutricioni i seksualni nagon. Analizirajmo ove dvije ključne komponente islamskog posta:

Prvo: Odluka da se propis u ime Boga izvrši. To je ono što islamski post suštinski razlikuje od prakse gladovanja, autofagije, dijetalne prehrane itd. Prihvatanjem vjerskog propisa i pokoravanjem Uputi svoga Stvoritelja čovjek se svjesno uključuje u sveopći red i poredak koji vlada u Univerzumu, što ima za posljedicu besprijekorno funkcioniranje svih njegovih psihofizičkih komponenti; harmoniju, jedinstvo svih funkcija, jer se sav stvoreni, materijalni i nematerijalni svijet, kad se podvrgne volji Sveopćeg Upravitelja i Ravnatelja Univerzuma, nalazi u svom prirodnom, primordijalnom blagostanju. Činom pokoravanja svom Gospodaru čovjek prestaje biti rob samoga sebe i svoga okruženja i time otklanja sve faktore koji na njega mogu imati štetno dejstvo. Tom “alhemijom” neplemenito postaje plemenito, zlo se preobraća u dobro a štetno u korisno. To je “kamen mudrosti”, ključ vječnosti, i put do trajne ljubavi koja je, kako kaže hazreti Mevlana, “lijek za sve bolesti”:

O, ljubavi, naše vrelo radosti, liječniče za sve naše bolesti.

Tebe treba i ohol i umišljen, ti si nama kao Platon i Galen.

(Mesnevija I, 23, 24).

Ljubav koja liječi sve bolesti je ljubav prema Allahu, dželle šanuhu. Ona se izražava i mjeri stepenom zahvalnosti na datim blagodatima, odnosno, obimom i dubinom prihvatanja i izvršavanja njegovih naredbi i uputa. Bez pokoravanja volji onoga koga volimo i bojazni da nam bude uskraćena njegova blizina, nema iskrene ljubavi. Muhammed, alejhi selam, je preporučio: “Što Allah voli, volite i vi. Neka su vaša srca uvijek puna ljubavi prema Allahu.” U vjerodostojnoj predaji se kaže da je Uzvišeni Allah rekao: Svako čovjekovo djelo pripada njemu, osim posta; on pripada Meni i Ja za njega (posebno) nagrađujem. Iz ovoga se može izvesti zaključak da je post, kakav je propisan u islamu, najbolji pokazatelj stepena bogobojaznosti i ljubavi prema svome Stvoritelju.

U izvornom značenju riječ savm, koja označava islamski post, znači “biti miran”, tj. otkloniti od sebe, rasteretiti se, apstinirati od svih postupaka koji čovjeka mogu uvesti u stanje nemira i skrenuti mu pažnju od onoga što bi stalno morao imati na umu, a to su Upute Uzvišenog Allaha. Ibn Arebi u vezi s tim kaže: „Post kao ibadet (vjerski obred, izraz robovanja) je nazvan savmom zato što on na ljestvici ibadeta zauzima najuzvišenije mjesto. Uzvišeni Allah ga je uzdigao time što ostalim ibadetima odriče sličnost sa postom. Uz to, Allah ga odriče Svojim robovima, i pored toga što ga oni praktikuju, i pripisuje ga Sebi, a onoga ko se postom opiše nagrađuje tako što ga vraća Sebi, uzima pod Svoju vlast i pridružuje uza Se po pitanju negiranja sličnosti.“

U eri sekularizma, individualizma i propagiranja ljudskih sloboda, što u najvećoj mjeri u stvarnom životu znači prepuštanje čovjeka svojim strastima i prohtjevima, ljudi pokušavaju da žive izvan okvira tradicionalnih sistema vrijednosti izvedenih iz riznice Božanske Objave pa dolaze u situaciju da, u nedostatku veze sa apsolutnom, neprolaznom egzistencijom (Bogom), tu svoju potrebu zadovoljavaju vezujući se za prolazne objekte, bezvrijedne idole koje nužno gube, i uvijek iznova bivaju izloženi separacionom strahu i posljedičnom osjećanju krivice iz koga se rađa tuga, žalost i depresija. Vjera u Boga kao apsolutna i neprolazna vrijednost, uči čovjeka da se vezuje za ono što nikada neće izgubiti, ukoliko njegovo vjerovanje bude ispravno i ukoliko se bude ponašao prema kodeksu koje to vjerovanje od njega zahtijeva. Svi ljudski strahovi se u tom slučaju svode na bogobojaznost, strah da se određenim postupcima ne povrijede moralno-etički principi izvedeni iz Božanskih propisa i time dovede u pitanje vezanost za Stvoritelja. Najbolji način da se ta veza ojača jeste izvršavanje propisanih ibadeta, a posebno posta, jer Uzvišeni Allah kaže: O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste bogobojazni bili. (II, 183). Tako se razvija svijest o kratkotrajnosti i prolaznosti svih drugih objekata i veza sa takvim objektima, što omogućava čovjeku da se oslobodi robovanja njima i da ispravno shvati svoje mjesto u sveopćem poretku svijeta. Strah od smrti, kao primarni strah iz koga proizlaze svi drugi čovjekovi strahovi, ima sasvim drugačije značenje za onoga ko je svjestan da nakon umiranja slijedi jedna drugačija egzistencija u Vječnosti. Vjerujući u sudbinu, ponovno proživljenje i Sudnji dan čovjek razrješava mnogobrojne dileme koje su, bez toga, stalni izvor neizvjesnosti i strepnje koja vremenom može prerasti u anksiozne, depresivne, opsesivno-kompulzivne, stresne i druge mentalne poremećaje.

Drugo: Stavljanje pod kontrolu nutricionog i seksualnog nagona. Nutricioni i seksualni nagoni su vitalni nagoni koji omogućavaju održavanje života i produženje vrste. U islamu nefs (duša, strast, osoba) se definiše i kao skup prohtjeva kroz koje teče život. Prvo čovjekovo odstupanje od Božije upute i preporuke vezano je za stavljanje u funkciju ova dva nagona. To je bio i neposredan povod izgnanstva prvog ljudskog para iz džennetskog blagostanja u kome su boravili. Okusivši plodove sa “zabranjenog stabla”, prvi čovjek i žena postali su svjesni svoje golotinje, svoje seksualnosti. Pošto su okusili (plod) stabla pokazaše se njima njihove sramote (stidni dijelovi tijela)… (Kur’an, VII, 21) Uočljiva je uzajamna tijesna povezanost ova dva nagona, o čemu govori i preporuka Muhammeda, alejhi  selam, mladićima, koji nisu u mogućnosti da se ožene, da poste kako bi se sačuvali grijeha, kako bi, dakle, mogli kontrolisati seksualni nagon. S ovim su u potpunosti saglasne i savremene psihološke teorije o psihoseksualnom razvoju ličnosti. Nepravilan odnos naspram nutricionog i seksualnog nagona uzrokuje mnogobrojne psihičke i tjelesne bolesti koje se javljaju kao ključni faktor visoke stope invalidnosti i smrtnosti današnjeg čovjeka (alkoholizam i drugi poremećaji zbog upotrebe supstanci, poremećaji hranjenja i jedenja, poremećaji eliminacije, parafilni poremećaji, cerebro i kardio-vaskularne bolesti itd.).

S obzirom da su dva prosječna obroka u dvadeset četiri sata za odraslog čovjeka sasvim dovoljna da ostane u dobroj kondiciji i da adekvatno odgovori svakodnevnim obavezama, jasno je da je islamski post jedna vaspitna metoda čiji je cilj da se zauzdaju nagoni bez čije kontrole su čovjeku zatvorena vrata spoznaje i duhovnih istina. Treba se zamisliti nad činjenicom da se kur’anska sura En-Nur (Svjetlost), u kojoj je i čuveni ajet o niši svjetlosti, najvećim dijelom bavi pitanjem kontrole seksualnog nagona.

Pored ove dvije osnovne komponete, treba istaći da postoje i viši stupnjevi ovog ibadeta. O tome veliki islamski učenjak Ibn Arebi kaže: “Postoje četiri vrste posta: post običnog svijeta – a to je post od jela, pića i spolnog snošaja. Post posebnih među običnim svijetom – a to je post koji, uz navedeno, obuhvata i suzdržanost od onog što je zabranjeno od riječi i djela. Post posebno odlikovanih – a to je post od svega osim od zikrullaha i robovanja Njemu. I post posebnih među posebno odlikovanim – a to je post od svega osim od Allaha, i oni post svoj ne prekidaju (iftar) sve do Sudnjeg dana.”

Imajući ovo u vidu, upotpunjavanje posta i njegovo podizanje na viši nivo, za današnjeg čovjeka posebno, podrazumijeva i umanjenje i odbijanje svega onoga što se nameće i preokupira njegova vanjska i unutarnja čula. Vezano za to, drugi veliki islamski učenjak Dželaluddin Rumi u svojoj Mesneviji daje sljedeći savjet: “Izaberi duhovni pravac, jer ovosvjetske, materijalne slike su forme zavodljive, opasne i jake i mogu te povući na krivi put.” Iz ovoga možemo izvući pouku da se, između ostalog, dobro čuvamo i onoga što nam danas nude društvene mreže do čije je progresivene ekspanzije došlo zadnjih dvadesetak godina, pa ranije nismo uviđali i ovu dimenziju Mevlaninih univerzalnih, svevremenih  poruka.

Kada se govori o formi i slikama koje predstavljaju zastor koji nam zaklanja duhovni svijet i Božanske istine obično se misli na forme i slike sadržane u ovom materijalnom svijetu i njegovom beskrajnom šarenilu, od mikrokosmičkih, preko okom vidljivih mineralnih, biljnih, životinjskih kreacija, do makrokosmičkih beskrajnih prostranstava univerzuma. Međutim, danas su pred naša čula spušteni i zastori u vidu virtualnih svjetova koji se neprestano umnožavaju i šire i okupiraju naša čula, usisavaju psihičku energiju, neograničeno uzimaju naše vrijeme i strastveno nas vežu za svoje sadržaje, neovisno od njihove pozitivne ili negativne konotacije. Svjedoci smo da su ti sadržaji dio naše svakodnevnice i popunjavaju nam ne samo slobodno vrijeme već i vrijeme dok radimo, jedemo, družimo se sa svojom porodicom i prijateljima, činimo ibadet, putujemo, vozimo itd. Uzimaju nam veliki dio pažnje tokom obavljanja naših aktivnosti, tako da se naša psihička energija rasipa i dijeli na bezbroj nevažnih slika, videozapisa, audio i tekstualnih poruka, što je sasvim suprotno od ujedinjenja i jedinstva,  što je intencija duhovnog pravca. Ti sadržaji su postali sastavni dio okruženja u kome se rađaju i odrastaju naša djeca, sa sve manje mogućnosti da se to stavi pod neku kontrolu. U nedostatku vremena roditelj i odgajatelji idu linijom manjeg otpora i okupiraju djecu tim sadržajima bez  razmišljanja o posljedicama koje oni mogu ostaviti na nervni sistem koji je u razvoju.

Iako su društvene mreže jedan od znakova našeg vremena i nemoguće ih je isključiti iz života današnjeg čovjeka, iako donose nesagledive mogućnosti kada je u pitanju razvoj, ekonomski i tehnološki napredak civilizacije, valja imati na umu i sve opasnosti i zamke kojima smo izloženi a da toga u većini slučajeva nismo ni svjesni. To se prije svega odnosi na duhovni aspekt ljudske egzistencije, na što upozorava i ova poruka iz Mesnevije. Slika i forma su alati koji su osnova nekih od najpopularnijih društvenih mreža kao što su: Facebook, YouTube, Instagram, Pinterest, Tik-tok itd. U tom virtuelnom svijetu slika i kratkih, dužih i dugih videozapisa sve je izmiješano sa svim, zavisno od želja, prohtjeva i namjera korisnika, tako da tokom pregleda u jednom vremenskom intervalu istovremeno se susrećemo sa sadržajima uzvišenog značenja, a odmah potom sadržajima koji predstavljaju monstruozni udar na temeljna moralna načela, ljudsku čast i dostojasntvo, porodicu, privatnost i zdrave socijalne odnose u cjelini. Kako to može da utječe na našu duhovnost, osjećaj svetog, uzvišenog i nadnaravnog, ne treba velika pamet i znanje da se zaključi. U tom smislu Božiji Poslanik, alejhi selam, je rekao: „Da šejtani nisu zaokupili srca sinova Ademovih, oni bi jasno vidjeli carstvo nebesa.”

Ovaj kratak osvrt na duhovne i mentalno-zdravstvene aspekte islamskog posta završićemo jednom lijepom dovom iz Rumijeve Mesnevije (1. džilt, 2. tom 2, bejt 2755)  u prijevodu i sa komentarom šejha Ahmed-ef. Mešića, tuzlanskog mesnevihana:

(Naša) posuda (naše tijelo) ima pet pipa, lula, cijevi (kroz koje curi voda), a to je pet naših osjetila, pa sačuvaj (O Bože!) vodu ovog našeg ibrika od svih nevaljalština, nečistoća, prljavština!

Komentar: Čovječije tijelo sa svojih pet osjetila (vid, sluh, miris, dodir i okus) slično je posudi koja ima pet izlazaka za vodu. Da naša dobra djela i vjerovanje ne bi iscurili na ovih naših pet osjetila kao voda iz testije koja ima pet nosača, lula, molimo Te, o Najmilostiviji, Milosniče, da ova naša osjetila čuvaš od svih nevaljaština, pa da nam oči ne gledaju što ne valja, da nam uši ne slušaju što nije pristojno i dobro itd., pa da se tako vratimo u Tvoju Milost, odakle potječe sve ovo što imamo i što uživamo! Amin, ja Rabbel-alemin!

Dr. Kjefafi komentariše: “Čovječije tijelo je upoređeno sa jednim ibrikom koji ima pet lula, cijevi za oticanje vode, a to su pet čovjekovih osjetila. Stih sadrži molitvu, dovu Allahu da očisti ta osjetila tako da tijelo bude čisto od svake nečistoće (koju prouzrokuju čovjekova osjetila: vid, sluh, miris, okus i dodir).”

(Edukativni magazin “Moj ramazan”, broj 7, mart 2025.)