Od petka do petka je stalna rubrika u kojoj njen autor dokumentuje sve ono što je obilježilo prethodnu sedmicu, a što je važno za njega lično i za društvo u cjelini te dijeli svoje viđenje tih događaja.

Za sedmicu od 28. marta do 3. aprila 2025. godine, za čitatelje portala Preporod.info piše dr. Mustafa-ef. Gobeljić, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Brčko.

Petak, 28. marta 2025. godine

U našem imamsko-hatibskom vokabularu postoji jedna poštapalica/sintagma – “kad prije petak” – što će reći, valja nama na mimber, valja održati hutbu, valja kazati nekoliko smislenih poruka koje će zadovoljiti ili koje će biti razumljive većini džemata. A o zadovoljstvu i razumijevanju od strane svih, ne može biti ozbiljne priče. Pogotovo u većim gradskim sredinama i džamijama, gdje je publika izrazito raznolika. Ipak, pretposljednji je dan ramazana i taj momenat unekoliko specificira izbor teme koja će biti razmatrana.

Dok spajam posljednje niti u okvir današnje hutbe, misli mi nakratko otploviše u daleku 1883. godinu. Bio je petak, 16. septembar 1983, i moja prva hutba u džematu Drinjača, MIZ Zvornik. Tema je naslovljena „Nešto o kurbanu“, budući da je, sutradan, 17. septembra, bio Kurban-bajram. Eto, tu hutbu, napisanu rukom, i na papiru u kocke, istrgnutom odnekud, iz neke sveske, imam u svojoj arhivi. I gotovo sve ostale, dok sam tu bio imam – nepune dvije godine.

Na iftaru sam kod kćerke Amre i zeta Amrudina, oni su posljednji u nizu naše djece priredili zajednički iftar za kompletnu našu porodicu koja nije, hvala Bogu, malobrojna. Ima nas ukupno šesnaest. Ostali su to organizirali ranije. I to je, zapravo, posljednja noć u ovom ramazanu za ovu vrstu iftara. Sutra navečer je uoči Bajrama i, razumije se, svako je tu noć rezervisao za iftar samo sa svojom kućnom čeljadi. A ja sam ih u ovom ramazanu imao ukupno tri, uključujući i ovu  sutrašnju.

Večeras je posljednja ramazanska noć i posljednji teravih-namaz i stoga sam, logično, u svojoj džamiji. Inače, svakog ramazana oko deset teravija klanjam u Bijeloj džamiji, a ostale noći sam na terenu. Veći dio njih u obilasku naših džemata, a dvije ili tri noći, službeno ili privatno, dobacim do Tuzle, Bosanskog Šamca ili susjedne Gunje. Večeras, nakon teravih-namaza smo se, na tom džematskom nivou, oprostili od našeg gosta iz Turske, hafiza Ilhana Tabaka, koji je cijeli ramazan proveo s nama. Najveći dio angažmana je bio vezan za Bijelu džamiju, ali je on bio gost i drugih naših džemata. Svojom toplinom, skromnošću i lijepim edebom, brzo je pridobio srca svih nas. Na kraju smo napravili jednu divnu zajedničku fotografiju. Za lijepo sjećanje.

 

Subota, 29. marta 2025. godine

Prema Kalendaru mektepske pouke, danas je radni dan. Ali, haman je bilo bolje da je bio neradni. Ionako su ga naša djeca i roditelji, većinom, doživjeli kao dio bajramskog paketa. U nizu važnih poslova koje mi imami, u okviru našeg imamskog poziva, radimo, nikada nisam imao dilemu da je ovo njegov najvažniji segment. I nikada se nisam osjećao ljepše, kao kada mi dođe većina upisane djece u mekteb, kada maksimalno i na najbolji način iskoristim vrijeme s njima, kada na kraju mektepske pouke, s osjećajem zadovoljstva, othuknem i sklopim mektepski dnevnik. Nisam svaki put u ovakvom raspoloženju napuštao mektepsku učionicu, ali sam uvijek bio svjestan da sam ja (tj. muallim) glavni junak ove priče. Mi muallimi smo, vjerovatno, jednim dijelom odgovorni i za onu djecu koje nema u mektebu uopće ili koja nisu redovna. I ovo je vjerovatno, i jednim dijelom. Ali nedvojbeno i potpuno smo odgovorni za onu djecu koja nam dođu u mekteb, koja sjednu ispred nas, koja nas prihvate za učitelje i odgajatelje.

Kraj ramazana, koliko god to željeli preduprijediti, donosi sa sobom poneku neblagovremeno planiranu obavezu. Pola sata pred podne završavam mektepsku pouku i to vrijeme mi je optimalan okvir za pripreme za podne-namaz. Danas, ipak, neće biti tako. Zamoljen sam od strane urednika jedne lokalne televizije da u tom, predpodnevnom terminu snimim ramazansku čestitku. Ali to nije sve. Treba im i nešto materijala za sutrašnji bajramski program.

Nakon podne-namaza je posljednja mukabela. Već više od 20 godina vodimo statistiku u vezi s određenim ramazanskim aktivnostima. Na posljednjoj mukabeli je 65 džematlija. Za hafisku mukabelu malo, za ovdašnje prilike zadovoljavajuće. Ovogodišnju mukabelu su učila četiri hafiza: kurra hafiz Samir Hodžić, hafiz Dženan Čokić, hafiz Mensur Kurtić i hafiz Ilhan Tabak iz Turske (Ankara).

Noći uoči dva Bajrama su, bez sumnje, najstresnije dvije noći u godini za nas imame. I nije to samo zbog sutrašnjih obaveza: sabah, predbajramski vaz, bajram-namaz, hutba itd., nego zbog straha da nešto ne krene po zlu. Da insan, ne d'o Bog, ne prespava, da ne pukne bruka i sl. Samo u toj prilici sam uvijek duplirao alarme za buđenje. I ranije kada smo u tu svrhu koristili mehanička sredstva, i danas, kada su ih zamijenila digitalna.

 

Nedjelja, 30. marta 2025. godine

Prvi dan je Ramazanskog bajrama. U džamiji je sve proteklo uredno: sabah-namaz, učenje sure Jasin, poklon hatme (mukabele), predbajramski vaz, bajram-namaz… Doduše, nikada u Bijeloj džamiji nisam sam. Uvijek imam nekog od pomoćnika koji mi se u ovim prilikama nađe pri ruci. Ovog puta su to kolega Sabahudin-ef. i hafiz Ilhan Tabak koji se sutra, ako Bog da, vraća kući.

U kući je atmosfera bajramska. Supruga Nasiha i ja iščekujemo sina Ensara i snahu Mehdinu (s djecom) na bajramsku kahvu, a onda planiramo odlazak u Tinju (Srebrenik). Redovno za Bajram odlazimo u Tinju radi posjete Nasihinog oca i moje sestre. Moja sestra Hafiza je starija od mene i od nas četvero djece u naših roditelja, ostali smo nas dvoje. Starija sestra Hurija i mlađi brat Džemail su poginuli u minulom ratu. A moj punac Ohran je posebno zanimljiva priča. Uskoro, ako Bog da, navršava 83 godine života. Majka mu je umrla kada je imao dvije, a otac kada je imao šest godina. Othranili su ga amidža i njegova supruga. Ranih sedamdesetih je otišao u Njemačku, „trbuhom za kruhom“. Sa suprugom Hasijom izrodio je sedmero krasne djece, od kojih trenutno ima 22 unuka i 22 praunuka, s tendecijom brzog rasta ovih drugih. Za 27 dana će se, ako Bog da, navršiti 41 godina otkako sam njegov zet. Nikada nismo imali ni najmanji konflikt.

Predvečer odlazimo na bajramsku kahvu kod kćerke Emine i zeta Suada. Ponovo smo svi na okupu, osim sina Abdulaha koji će nam se, ako Bog da, pridružiti sutra.

 

Ponedjeljak, 31. marta 2025. godine

Drugi je dan Bajrama. Prema Kalendaru Islamske zajednice, ovaj dan se obilježava kao Dan šehida. Kod nas je, već dugi niz godina, ovo dan najmasovnijeg okupljanja Bošnjaka na jednom događaju koji ima vjerski predznak.

Današnje aktivnosti počinju u 9.00 sati prijemom hafiza, koji su učili mukabelu u ovom ramazanu, u prostorijama Medžlisa. Ovo je prilika i za oproštajni susret s našim gostom iz Turske. Nakon ugodnog razgovora s njima, stiskom ruku i zagrljajem se opraštamo od našeg gosta. On danas ima let iz Sarajeva oko 17.00 sati.

Od 10.00 sati počinju aktivnosti u vezi s obilježavanjem Dana šehida, izlaskom na lokalna šehidska spomen-obilježja. U 11.00 sati je posjeta i polaganje vijenaca na Centralnom spomen-obilježju šehidima i poginulim borcima u centru grada. U 12.00 sati je planirano učenje tevhida šehidima u džamiji u Gornjem Rahiću. U Gornjem Rahiću se nalazi i Šehidsko mezarje gdje je svoj smiraj našlo 365 šehida. Nakon učenja tevhida i klanjanja podne-namaza, izlazimo na centralno Šehidsko mezarje. Rijeke ljudi se slivaju da obgrle gorde, bijele nišane. Prema našim procjenama ove godine je na ovom skupu bilo između hiljadu i hiljadu i dvije stotine osoba. Program na mezarju se sastoji od mog kratkog obraćanja, poklona hatme šehidima koju za ovu priliku prouče naši imami i polaganja vijenaca.

Nakon povratka s mezarja i okončanja aktivnosti u vezi s ovom manifestacijom, redovno s kolegama, koji su tu uvijek prisutni u većem broju, pijem kahvu. I za tom kahvom, svakog Bajrama ponavljam „danas se za mene završava ramazan ili ramazanske aktivnosti“. A ove godine sam imao tačno 35 uzastopnih radnih dana. Prošle godine, sjećam se, nabralo ih se nekako 41.

Predvečer je planiran naš glavni bajramski porodični događaj. Bajramski ručak kod nas. E, sada smo svi na okupu. Stigao je i naš sin Abdulah koji je ovaj ramazan proveo u Sarajevu. Bio je angažiran u Ferhadiji džamiji, kod kolege Muhamed-ef. Velića. Večeras je upotpunjena naša bajramska radost.

 

Utorak, 1. aprila 2025. godine

Treći je dan Bajram i, na neki način, moj prvi slobodni dan nakon 35 radnih. Vraćam se svojoj, često nedostižnoj ljubavi, čitanju knjiga. Mnogo više taj zanat volim, nego što se uspijevam baviti njim. Najčešće čitam paralelno dvije knjige čiji se sadržaji ne daju pomiješati. Sada su na repertoaru „Antropologija tesavvufa“ i „Islamski Isus“, autora šejha Edina Kukavice i Mustafe Akyola.

Nakon akšama je planirano naše posljednje porodično bajramsko okupljanje, kahva kod našeg sina Ensara. Ponovo smo svi, osim našeg sina Abdulaha. On se jutros vratio u Sarajevo. Samo smo ga usnili.

 

Srijeda, 2. aprila 2025. godine

Formalno je prvi radni dan u Medžlisu. Prije podne sam proveo u razgovoru s četiri osobe koje su po različitim pitanjima došle kod mene. U tri slučaja se radi o džematskim temama i problemima, a u jednom slučaju je problem lične naravi, koji opet ima veze s nama.

Nakon podne-namaza pijemo kahvu. Prva postramazanska u ovom terminu i formatu. Negdje je to jutarnja, a kod nas je poslijepodnevna. To je prilika za razgovor i razmjenu mišljenja o raznim temama. Kada smo kompletni, ima nas pet i radi se o mojim najbližim saradnicima.

Sumiramo ramazanske aktivnosti i rezultate. U mnogim aspektima imamo razloga biti zadovoljni, u ponekim i ne. U prva tri mjeseca ove godine, finansijski efekti od članarine su mnogo bolji od onih iz prethodne godine.

 

Četvrtak, 3. aprila 2025. godine

U prijepodnevnom terminu poduzimam prve radnje u vezi s izradom Izvještaja o ramazanskim aktivnostima. Rok za njegovu dostavu je 10. april. Može se činiti zanimljivim, ali ja nimalo ne uživam u pisanju ovog i sličnih dokumenata; dok, s druge strane, veoma sam posvećen vođenju različitih vrsta evidencija. I privatnih i službenih. Imam običaj kazati kako bih trebao uspostaviti “evidenciju evidencija”.

Sat prije podne, dogovorio sam s mutevelijom Akifom posjetu jednog džematlije koji se nedavno vratio iz bolnice iz Tuzle. Riječ je o veoma dobrom čovjeku koji je svaki dan bio dio našeg džamijskog safa. Evidenciju o posjeti džematlija vodim od 1. januara 2004. godine, koja podrazumijeva osnovne elemente u vezi s njima. Već sada je to jedna dragocjena i bogata džematska arhiva.

U poslijepodnevnim satima dobijam informaciju da je na ahiret preselio jedan naš ugledni sugrađanin, Murat Sinanagić. Čovjek širokog obrazovanja i bogatog društvenog angažmana. Univerzitetski profesor i prvi dekan Ekonomskog fakulteta u Brčkom. Od sina Mustafe, koji je, također, univerzitetski profesor, saznajem da je dženaza njegovom ocu planirana sutra nakon ikindija-namaza. Izražavam mu iskreno saosjećanje i spremnost da budem na usluzi u ovim, za sve nas, teškim životnim trenucima. Odlazak na ovu dženazu uvrštavam u prioritet svojih sutrašnjih obaveza.

(Preporod.info)