Piše: dr. Sead Seljubac

Bismillah, ve-l-hamdu lillah, ve selamun ala resulillah.

U 172. ajetu sure El-A'raf Milostivi Rabb kaže:

I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: “Zar Ja nisam Gospodar vaš?” – oni su odgovarali: “Jesi, mi svjedočimo” – i to zato da na Sudnjem danu ne reknete: “Mi o ovome ništa nismo znali.” (El-A'raf, 172)

Iz ovoga ajeta možemo uzeti nekoliko, za nas važnih pouka, koje svjedoče da naš boravak na Dunjaluku nije najvažniji pravac našeg razmišljanja, niti je najbitnija osnova našeg djelovanja.

Vjernik vjeruje da dolazi iz ezela (prapočetka) i ide ka ebedu (vječnosti). Dunjaluk mu je kratka stanka na tom njegovom beskrajnom putu. On je ovdje, kako kaže naš dragi Pejgamber, samo stranac ili putnik.

Dok su naše duše boravile u svijetu duša pozvao nas je naš Rabb i okupio sve pred Sobom, i one koji su do sada prošli kroz Dunjaluk i one čije duše još čekaju da njihova tjelesna čestica kane na zemlju, kako bi se u nju smjestile i Dunjalukom prošle. Pitao nas je Rabb naš jesmo li spremni posvjedočiti da je On, i samo On, naš Gospodar. Svi smo tada spremno potvrdili da jest. Priznali smo da mi drugog Gospodara osim Njega nemamo. To je bio naš prvi šehadet. Od tog „kalu bela“ trenutka teče naš hod od ezela ka ebedu – od prapočetka ka vječnosti.

Osim tog prvog priznanja, prvog svjedočenja, prvog šehadeta, koje su duše dale svome Rabbu On od njih očekuje još jedno, drugo svjedočenje, drugi šehadet, onaj na Dunjaluku. Nakon što dobiju svoje tijelo kao jahalicu da kroz ovaj privremeni svijet prođu. Prvim šehadetom duše su priznale Rabbu da je Gospodar, a drugim, trebaju pokazati svoju ropsku pokornost Njemu i činiti djela koja to dokazuju. S ljubavlju.

„Kao što ptica u kafezu pjeva čeznući za slobodom, tako i duša kod [onoga što Rabbovu ljubav želi] murida jeca, polahko se sjećajući izravne Božije blizine koja je postojala u vrijeme Ezela. Jedino što je može izliječiti jeste ljubav (ašk) prema Muhammedu, alejhisselam, i prema jedinome Allahu, džellešanuhu.“ (S.Beglerović; https://znaci.ba/tekstovi/crtice-iz-zivota-hadzi-sejha-fejzulaha-efendije-hadzibajrica-ii-dio)

Kada naša duša uđe u tjelesno zrno zemlje dobije se kombinacija tijela i duše u kojoj duša, ona koja je Rabbu priznala da je njen Gospodar, biva prisiljena da trpi zahtjevno i prohtjevno tijelo. Treba joj. Bez njega ne može kroz Dunjaluk. A mora, jer je to zadatak koji je dobila od svoga Rabba. Da se dokaže. Da pokaže da je bila iskrena kada je izrekla prvi šehadet.

Koliko god se duša trudila da joj tijelo ne skreće u potpunosti pažnju na sebe to joj ne uspijeva. Ono joj ometa njeno usmjerenje prema Rabbu svojim stalnim željama. Hoće da jede, hoće da pije, hladno mu je, vruće mu je, hoće da se odmori, šeta mu se, spava mu se, i tako u nedogled…

Kroz Dunjaluk, moja i tvoja duša mora u tijelu proći, a ono stalno iznosi nove zahtjeve. Ova situacija može, za nedovoljno snažnu dušu, biti veoma opasna. Dogodi se da se duša premori i prepusti zahtjevima tijela, kojima kraja nema, i u potpunosti zaboravi na svog Gospodara. To je najopasnije stanje. Kako bi spriječio da duša u njeg zapadne ili joj pomogao da se iz njeg izbavi Rabb joj je na Dunjaluk poslao Podsjetnik – Zikr, Objavu koja joj u kontinuitetu njenog boravka na Dunjaluku stalno uzvikuje: „Ti imaš Gospodara, ne zaboravi!!! Nemoj biti poput onih „koji su zaboravili Allaha, pa je On učinio da sami sebe zaborave…“(El-Hašr, 19)“

Naš Kur'an nam je najefikasnije sredstvo protiv zaborava. Zato se, konstantno, danonoćno, družimo s njegovim sadržajima! Oni će nas vratiti u stvarnost i razbiti nam iluzije o vječnom Dunjaluku. Oni će nas držati budnim nudeći nam različite forme ibadeta, da nas otmu od zaborava. Postom ćemo, na primjer, duši pomoći da lakše drži tijelo pod kontrolom jer mu uskraćuje, za neko vrijeme, neke njegove najzahtjevnije potrebe. Namazima, svakodnevno, u različitim dijelovima dana, podsjećat ćemo svoju dušu da ima Gospodara s Kojim mora održavati stalnu vezu, e da se ne bi izgubila u vrtlogu dunjalučkih sadržaja.

Na taj i slične načine Rabb našoj duši pomaže da na Dunjaluku, jedan dan ili dio dana, koliko on traje, provede u duhu prvog šehadeta, prvog priznanja da je Allah njen Gospodar, stalno izgovarajući i drugi šehadet, kelime-i šehadet. To joj pomaže da ne padne u ropstvo tijelu. To joj pomaže da kroz Dunjaluk prođe ne prekidajući vezu sa Gospodarom i da Mu stalno, različitim formama iskazuje svoj ropski odnos.

Kad vjernikova duša u tijelu dođe do kraja svog Dunjaluka, sa olakšanjem ga napušta i ostavlja da se vrati zemlji čija je samo jedna čestica, a ona nastavlja dalje. Kroz vrata smrti, ka ebedu, u vječnost. Pjesnik (Rumi) nas poziva:

Ovaj svijet je zatvor za vaše duše. O ljudi! Idite tamo,

na drugu stranu, tamo je veliko izletište, polje slobode.

Ovaj svijet ima granice, a onaj tamo, nema.

Slike i likovi – to je zastor onih velikih značenja.

Za vjernikovu dušu iza vrata smrti je svjetlost radosti. Sada slobodna ona, na krilima Allahovih meleka, hrli ka blizini svoga Voljenog Gospodara. On joj je odredio da, dok traje prolazak duša kroz Dunjaluk, sve dok i posljednja kroz njega ne prođe, sačeka ulazak u Bašče neslućenih ljepota, u posebnom međuprostoru koji Berzehom zovemo.

I tu je vjernikovoj duši lijepo. Kabur joj nije onakav kakvim ga vide oni čije se duše još nisu oslobodile tamnice svog tijela. Za nju je kabur prostrana svijetla zelena dolina ispunjena trajnom radošću. Svakodnevno joj pokazuju gdje treba doći, kada Israfil u rog puhne, u kakvim ljepotama treba da provede svoju vječnost.

Eto, to je istina o nama. Ovo ovdje, ovaj Dunjaluk i njegov prolazni sjaj, nije naše opredjeljenje. Mi idema ka ljepšem. Ovdje nam se valja malo strpiti i dušu od zaborava zaštiti.

Ne dozvolimo da je din-dušmanin kupi za šaku dragulja koji su samo zemlja koja sjaji, kamen koji mami. Svoj pogled ka Rabbu Vječnome okrenimo. Za Njega se vežimo. Njega Jedinoga. Svojom ljubavlju. Rumi kaže:

Dvojnost sam napustio, oba svijeta sjedinio,

Jednog tražim, Jednog znam, Jednog vidim, Jednog sanjam.

Hu je evel, Hu je ahir, Hu je zahir, Hu je batin!

Ne znam ništa osim Hu, nema nikog osim Hu!

Hvala Onome koji nas je na ovo uputio. Bez Njegove upute pravi put ne bismo sami mogli naći. Salavati i selami Njegovom Miljeniku, Muhammed-pejgamberu. Od svih nas. S ljubavlju.