Svi islamski šarti imaju duboki duhovni smisao i simboliku, a svaki od njih na poseban način odgaja u nama najljepša mu'minska svojstva. Počev od šehadeta – svjedočenja vjere, koji oslobađa od robovanja svemu mimo Allaha, preko namaza koji nas uči preciznosti, poštivanju vremena, razgovoru sa Gospodarom, uči nas da se udaljimo od dunjaluka pet puta dnevno. Zekat nas uči da čistimo imetak i vodimo brigu o zajednici i slabima… O svakoj islamskoj dužnosti bi se moglo opširno govoriti.

Post mjeseca ramazana ima svoje specifičnosti i posebne blagodati a tako ga i Uzvišeni opisuje u hadisi kudsiji: Post je Moj i Ja za njega posebno nagrađujem. Možemo naići i na doslovno prevođenje u kojem se kaže: Post je Moj i Ja sam nagrada za njega. Postač svakog iftara doživljava ovu milost susreta sa Gospodarom, i to je blagodat koja se ne može pojasniti nepostačima jer je daruje Er-Rahim (Samilosni), imenom kojim daruje isključivo mu'mine.

Post ramazana danas je izrazito eksponiran, bogat kulturnim sadržajima, humanitarnim projektima i medijski podržan i pokriven na svim nivoima. Kod nas je to mjesec velike društvene brige i aktivnosti. Često sve to i utihne krajem mjeseca. To nije bio slučaj u doba prvih generacija. Oni su nastojali sve svoje poslove obaviti prije posta, uključujući i davanje zekata. Ramazan su posvećivali svom uzdizanju, čišćenju i preodgajanju duše. Veliki broj ramazanskih blagodati su intimnog karaktera i ostaju skrivene između roba i Rabba. I to je najvrednije što jedan vjernik može da ubere u tim mubarek-danima.

Jezičko značenje pojma remda, od kojeg je ime mjeseca ramazana, jeste isušena, ispucala zemlja. U najkraćem bi se moglo kazati da je duša vjernika, pripremljena postom da primi Objavu, kao što je i zemlja ispucala od suše najspremnija da primi kišu. Allah spušta Objavu kao i kišu, a to je vrlo lijepo poređenje, također, prisutno u islamskoj literaturi.

Ibn Kajjim el-Dževzi kaže: „Svrha posta je sprečavanje duše u zadovoljavanju strasti, njeno odvajanje od uobičajenih radnji i korigovanje snage strasti, kako bi duša bila spremna tražiti ono u čemu se nalazi vrhunac njene sreće i prihvatiti ono sa čime će se pročistiti i u čemu je njen vječni život; kako bi glad i žeđ otupili oštricu njenih strasti i opomenuli je na gladne siromahe. Suzdržavanjem od hrane i pića sužavaju se putevi šejtanu i zauzdava se snaga tijela od pokoravanja prirodi čovjeka u onome što mu šteti na dunjaluku i ahiretu. Sam post je tajna između roba i Gospodara, koju ne vidi niko osim Njega. Ljudi mogu vidjeti njegovo ostavljanje onog što kvari post, ali ne mogu vidjeti da on ostavlja svoju hranu, piće i strast u ime Allaha i radi Njega, a to je suština posta.“

Allah Uzvišeni kaže: O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste bili bogobojazni. (El-Bekare, 183) Bogobojaznost je velika blagodat i posebno stanje koje postižu oni koji bdiju na granicama Allahova dina. U brizi da ne pređu granicu dozvoljenog, bogobojazni se ustručavaju i dozvoljenog kako bi održali mjeru srednjeg puta. Ramazan sa svim odricanjima razvija upravo ovu osobinu, a ona donosi samo dobro. Prema Kur'anu bogobojazni će postići sve što želi, Allah će ga opskrbiti odakle se ne nada, naći će izlaz iz svake situacije i, najvažnije, imat će svjetlo uz pomoć kojeg će ići uspravno kroz vrtlog dunjalučkog života.

Ustezanje od hrane i drugih uživanja kroti i ojačava karakter. Briga o izgovorenim riječima odgaja jezik i uljepšava ćud. Jednostavnom formulom “ja postim“ mu'min se uči da su miroljubivost i šutnja istinske vrijednosti pred napadom neuljudnih.

Šutnja je česta navika postača, pomalo zbog usporenosti i smanjene energije, pomalo radi želje da bude na oprezu. Šutnja je uvijek bila praksa velikana. Kur'an spominje šutnju Zekerijjaa, alejhi selam, i Hazreti Merjeme, majke Isaa, alejhi selam. Šutnja je, vrlo često, najljepši dio govora.

Ustezanjem od blagodati koje su nam inače dopuštene mi postajemo zahvalni na hrani, vodi, imetku, zdravlju i svemu drugom što nas okružuje. Ramazan budi našu svijest i osjetljvost prema onima kojima je dato manje.

Ibn Abbas, radijallahu anhu, rekao je: „Dobro djelo uzrokuje sjaj na licu, svjetlost u srcu, snagu u tijelu, obilnost u opskrbi i ljubav u srcima ljudi. Grijeh uzrokuje crninu na licu, tamu u srcu, slabost u tijelu, manjak u opskrbi i mržnju u srcima stvorenja.“ Tokom ramazanskog posta svi osjećamo koliko smo uznapredovali u samoodgajanju svoje duše i uljepšavanju svoga edeba, a to smanjuje anksioznost i nezadovoljstvo.

Šejh Abdulmedžid Džumu’a kaže: „Od ljepota posta je i to što on navikava dušu na strpljivost i podnošenje teškoća na Allahovom putu. Post obuhvata sve tri vrste sabura: sabur na izvršavanju naređenog, sabur na klonjenju zabranjenog i sabur na Allahovom određenju. Ko upotpuni ove tri vrste sabura taj je upotpunio tu osobinu i dostigao njen vrhunac. Postač je strpljiv u izvršavanju naređenog jer svoju dušu tjera na izvršavanje Allahove naredbe posta; strpljiv je u klonjenju zabranjenog jer se kloni onoga što mu je zabranjeno (u toku posta), i strpljiv je na Allahovom određenju jer tjera svoju dušu da bude zadovoljna osjećajem gladi i žeđi koji mu je određen dok posti.“

Post uzrokuje strahopoštovanje prema Allahu tajno, jer samo Allah vidi šta radi postač, ali se on suzdržava bojeći se Allaha Uzvišenog. To je put prema postizanju ihsana, a to je najviši stepen vjerovanja. Nemoguće je sagledati sve odgojne blagodati koje će postač zaimati ako svoju volju podredi svim propisima ramazanskog posta, zato svaki put treba postiti kao da nam je to posljednja prilika.

Piše: Merzija Kasumović, prof.