Abdulah-ef. Joldić, mujezin Gradske džamije u Srebreniku, Islamskoj zajednici uvakufio je kuću s dva trosobna stana i podrumom ispod cijele kuće s placem, te kuću koju je naslijedio od oca na čijim je temeljima podignuta nova džamija u Ahmićima u džematu Murati

Putujem putnom komunikacijom Sarajevo – Orašje, jednom od najfrekventnijih u našoj zemlji, posebno od Šićkog Broda do Srebrenika. Dolinom rijeke Tinje nanizao se đerdan naselja s novim i lijepim džamijama, a čitavim krajem dominira Stara tvrđava, koja se, poput sive kape, nadvila na podmajevički grad Srebrenik.

U Gradskoj džamiji susrećem se s Abdulah-ef. Joldićem, mujezinom ove džamije, s namjerom da napišem tekst o njegovom vakifskom opusu, o kojem se skoro nije ni znalo.

Poslije podne-namaza odlazimo do kuće koju je efendija Joldić uvakufio Islamskoj zajednici. Po njegovom preseljenju na ahiret Islamska zajednica će i formalno postati vlasnik ove nekretnine. O tome efendija Joldić kaže: „Uvakufio sam kuću s dva trosobna stana i podrumom ispod cijele kuće. Naravno, tu je i 400 metara kvadratnih placa. Prije ove uvakufio sam i kuću koju sam naslijedio od rahmetli oca hadži Mustafa-ef. Joldića. Ta kuća je srušena i na njenim temeljima je sagrađena nova džamija u selu Ahmići koje je u sastavu džemata Murati. Uz kuću za plac džamije, moje sestre i ja uvakufili smo zemlju za plac nove džamije. Džamija je sagrađena, a treba sagraditi i imamsku kuću. Za izgradnju imamske kuće uvakufio sam 100.000 KM, ostavštinu sina Ahmeda, koji je relativno mlad preselio na ahiret, a radio je u Njemačkoj. I to nije sve.“

Pošto mu je supruga Banjalučanka, a i ona je preselila na ahiret, za Medresu „Reis Ibrahim ef. Maglajlić“ u ovom gradu uvakufio je 10.000 i 7.000 KM za Gradsku džamiju u Srebreniku. S 5.000 KM upisao se i među vakife Čaršijske džamije u izgradnji u Srebreniku.

I sestre Abdulaha efendijine su, također, vakife. Hadži Vahida zvana Mina za džamiju u Ahmićima dala je 50.000 i za džamijski harem poklonila parcelu. Tahira Bešić i Fatima Osmić također su uvakufile po dio svojih zemljišta da se proširi harem džamije u Ahmićima.

Svojim uvakufljenima odredili sudbinu Ahmića

Mevludin-ef. Joldić o svom rođaku Abdulah-efendiji kaže: „Abdulah i njegove sestre su svojim uvakufljenima odredili sudbinu toga sela. Svi oni, od rahmetlija pa do njih živih, obavili su hadž. Bilo je najmanje 15 hadžija. Uz to, oni su i ulemanska porodica. Petnaestak ih je prošlo kroz medresu. Djed nam je dvadeset godina bio muhtar Sladne. Bio je lider u tom kraju. Kažu, u njegovov vrijeme muhtarluka, došao mu je neki veseljak i pitao ga kako se postaje baraba. On mu je objasnio, a nije poznato da li je dotični sarhoš postao baraba.“

Idriz-ef. Bešić se nadovezuje na kazivanje o Abdulah-efendiji. „Svi mi u familiji, ja posebno, ponosni smo na djeda i daidžu Abdulaha koji je moralna, ljudska, muminska paradigma. Primjer je darežljivosti, morala, čojstva, realnog i racionalnog promišljanja. Uvijek optimističan, konstruktivan, društven, filantrop, altruist, empatičan i nadasve častan i moralan. Posebno raduje činjenica da je on imam u punom smislu riječi, tj. imam vakif, duboko svjestan činjenice da je vakuf naš vjerski i nacionalni resurs. Mi smo na vakufu, svoji na svome i zahvaljujući vakufima mi smo opstali. Njegov cijeli život je prožet vjerom u Boga, ibadetom i brigom za Islamsku zajednicu. On nije imućan, ali je bogat, bogat je Bogom, jer korijen riječi bogat je – BOG. Razbio je stereotip o hodžama, da hodže ne dijele, i njegov moto je: Ne dijeli ko ima, nego ima ko dijeli”.

Abdulah-efendija je nasljednik imama i vakifa. Njegov otac rahmetli Mustafa-efendija radio je u Liješnici kod Maglaja, te u dva brčanska džemata, Begovači i Brodu. Tamo je stekao imetak od oko 40 duluma prvoklasne zemlje i četiri duluma šume. Kad je otišao u penziju tu zemlju je uvakufio džematu u kojem je radio. Uradio je to kao kompenzaciju jer je smatrao da, za vrijeme službovanja, nije dovoljno (u)radio. Parcela se zvala Smajinovača. Mustafa-efendija je, također, bio jedan od prvih i najvećih donatora u gradnji džamije na Brodu, a pomagala su mu i njegova djeca.

Dvadeset godina bio mujezin u banjalučkoj Ferhadiji

Abdulah-efendija Joldić prvu imamsku službu imao je u Obodnici, potom u Nahviocima. Iz Nahvioca je konkurisao za mujezina u banjalučkoj Ferhadiji. Pošto je prošao na konkursu u Ferhadiji ostaje od 1973. do 1993. godine. Poslije agresije na Bosnu i Hercegovinu vratio se u rodni Srebrenik. Od 1999. je mujezin Gradske džamije. Jedanaest godina je obavljao i blagajničke poslove u Medžlisu IZ Srebrenik. Koliko je predan imamsko-mujezinskoj misiji dovoljno govori i podatak da je za 25 godina u Gradskoj džamiji, zakasnio samo na jedan sabah namaz. Svoj mujezinski rad i dalje obavlja iako je u penziji.

O njegovom radu mr. Emir-ef. Brašnić, imam Gradske džamije, kaže: „Počašćen sam što sam upoznao imama, mujezina, Abdulah-ef. Joldića. Za petnaest godina koliko smo zajedno u džematu nikad se nismo preriječili. To dovoljno govori. Strogo vodi računa da na vrijeme dođe na svaki namaski vakat.“

Džematlija Senad Brašnić dodaje: „Šta god da napišete o Abdulah-efendiji, znajte da je on još bolji i kao insan i kao mujezin i imam. Kad ode tek ćemo tad vidjeti koliko je vrijedio.“

Abdulah-efendija je imao troje djece. Sin Ahmed je umro 2022., u 47. godini života. Kćerka Mediha živi u Beču, sin u Tuzli. Njima dvoma je dao po 15.000 eura na ime njihovog dijela u kući koju je uvakufio.

(IIN Preporod/15. januar 2025./autor Bajro Perva)