U okviru Kulturno-vjerske manifestacije “Dani Hasana Kaimije” sinoć je u Tuzli je održana promocija knjige “Podrinjska medresa u Zvorniku – 150 godina Vakufname”.

Promociju su organizovali Muftijstvo tuzlansko, Medžlis Islamske zajednice Zvornik, Institut za društvena i religijska istraživanja i Bosanski kulturni centar Tuzlanskog kantona.

Muftija tuzlanski dr. Vahid-ef. Fazlović je na promociji kazao da je uvijek inspirativno razgovarati o medresi. Ona je, ne samo u islamu, nego općenito, simbol znanja, kulture, nauke i civilizacije.

Medresa je, dodao je muftija Fazlović, nesumnjivo jedna od najvažnijih i najvrednijih kulturnih, intelektualnih tekovina ljudskog roda, a Bošnjaci su prihvatili to naslijeđe, dali osobni doprinos razvijanju medrese i na taj način razvijanju kulture i naučne misli u Bosni i Hercegovini i mnogo šire.

Smatra se da je u Bosni i Hercegovini djelovalo oko stotinu medresa u povijesti ove zemlje.

– Zato je naš razgovor, spomen na generacije i institucije kada je nastajala Zvornička medresa iznimno važan, ta naša podsjećanja puno znače našoj generaciji i svima nama. Vrijeme kada nastaje Podrinjska medresa je na svoj način plodonosno vrijeme. Već tada smo imali ozbiljnu slutnju o velikom preokretu, velikoj promjeni u skorašnjoj budućnosti, vidjeli su to Bošnjaci već te 1870. godine – kazao je muftija Fazlović.

Muftija Fazlović je podsjetio da ubrzo poslije Podrinjske medrese Bošnjaci osnivaju i prvi fakultet islamskih nauka, Šerijatsku sudačku školu.

– Čine to vrlo uspješno na temeljima obrazovanja sticanog i na Istoku i na Zapadu, bila je to jedna vrlo produktivna generacija. Dokaz za to je jedan proglas velikog Muhammeda Abduhua koji savjetuje egipatskim vlastima da se ugledaju na koncept ove školske ustanove. To svakako može da utiče na naše pouzdanje danas – istakao je muftija Fazlović.

Zato je važno, naglasio je muftija Fazlović, da zagledani u te blistave rezultate koje imamo u našoj prošlosti ojačamo svoj duh danas.

Podrinjska medresa je jedan veliki emanet i obaveza je svih nas da gradimo naše intelektualno, kulturno i duhovno naslijeđe u Zvorniku i da ga obnovimo.

– Podrinjska medresa će, ako Bog da imati svoju perspektivu u Zvorniku, sve ćemo učiniti da sačuvamo, najprije zgradu Podrinjske medrese, ona je značajan simbol, a onda ćemo uložiti veliki trud da u Zvorniku ostvarimo određeni kontinuitet kada je riječ o našem povijesnom naslijeđu.

Nećemo žaliti resursa kojima raspolažemo da Podrinjska medresa ponovo bude vlasništvo Islamske zajednice, da bude ponovo u rukama Bošnjaka i na korist svih ljudi koji žive u Zvorniku i u Podrinju – poručio je muftija Fazlović.

Dr. Šefko Sulejmanović, direktor Instituta za društvena i religijska istraživanja, jedan od urednika knjige i promotor je kazao da je Podrinjska medresa djelovala u dugom vremenskom periodu.

– Međutim, ova knjiga se bavi tek periodom od 1870. godine. Podrinjska medresa je nastavila jedan kontinuitet postojanja medresa u Zvorniku. Medrese su, zasigurno postojale od ranog Osmanskog perioda, međutim u ovoj knjizi govorimo konkretno o medresi koja je izgrađena 1870. godine – istakao je dr. Sulejmanović.

Karakteristika ove škole jeste, dodao je dr. Sulejmanović, što je ona imala tri naziva, Zvornička medresa, Podrinjska medresa i Drinska medresa.

– Međutim, najpoznatija je kao Podrinjska medresa. Zanimljivo je da je imala regionalni karakter i regionalnu vrijednost, a to najbolje vidimo što su je upisivali učenici sa šireg zvorničkog područja, pa čak i susjednih krezova oko Zvornika – istakao je dr. Sulejmanović.

Podrinjska medresa je jedini objekat u Zvorniku koji je preživio tri rata a danas je jedini objekat Osmanske arhitekture u Zvorniku.

– Svi objekti su porušeni u periodu agresije 1992-1995. godina, a Podrinjska medresa je, iako u teškom stanju, do danas ostala. Naravno, radimo ove promocije sa željom i namjerom da afirmišemo ovu medresu, nadamo se da će se ona vratiti u posjed i u okrilje Islamske zajednice kako bi se renovirao ovaj objekat i kako bi služio, prije svega, u kulturne svrhe Bošnjaka i svih dobrih i dobronamjernih ljudi – zaključio je dr. Sulejmanović.

Promotor mr. Mustafa Muharemović je kazao da je osnivanje Podrinjske medrese pregnuće kolektiva Zvorničana, te nije vakuf jedne osobe. Zvorničani su osjetili potrebu da trebaju imati novi, moderni objekat u Zvorniku kako bi obrazovali svoju omladinu.

– Oko tog objekta se razvila moderna zvornička čaršija sa objektima kojih je, nažalost, danas manje i manje. Nedugo iza toga, u Austro-Ugarskom periodu ponovo se osnažuje vakuf Podrinjske medrese i ona dobija moderni i izgled i obrazovni plan i program – kazao je mr. Muharemović.

Po završetku Drugog svjetskog rata Bošnjaci pokušavaju obnoviti rad Podrinjske medrese te u tom naumu nakratko i uspijevaju. Medresa kao privatna škola ne može nastaviti svoj rad, glasila je odluka tadašnjih vlasti.

– Na taj način zvanično prestaje rad Podrinjske medrese kao škole, ali Podrinjska medresa kao ideja nije umrla. Nakon zabrane rada, prvo se u nju uselila vojska, potom Sreski sud, a kad se Sreski sud iselio na novu lokaciju, opet na vakufsku zemlju, gdje je i danas sud u Zvorniku, zgrada Podrinjske medrese se pretvora u stambeni objekat – kazao je mr. Muharemović i istakao da sav ovaj napor jeste da se pokuša zgrada Podrinjske medrese vratiti Islamskoj zajednici kako bi služila svojoj pravoj svrsi.

Prof. dr. Senaid Hadžić, profesor sa Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli je kazao da je riječ o instituciji koja je bila i ostala svjedokom intelektualne baštine, ne samo Zvornika, nego i puno šireg prostora iz kojeg su softe i ulema dolazili i odlazili.

– Ona, također, svjedoči i o svim obrazovnim, kulturnim, političkim, društvenim i ekonomskim prilikama i faktorima određenog prostora koji su uvjetovali njen nastanak, trajanje i sudbinu. Potrebno je istaknuti činjenicu da medrese, generalno predstavljaju najstarije srednje i visokoškolske obrazovne institucije u Bosni i Hercegovini i začetke organizovanog, planskog, sistematskog i kontinuiranog obrazovnog sistema na ovim našim prostorima. One su u isto vrijeme i prve građanske obrazovne ustanove i, prema obrazovnom programu i upravljačkom sistemu, ali i arhitekstonskim crtama, bile su odraz stanja u državi, poimanja i odnosa prema obrazovanju – istakao je dr. Hadžić.