Dr. Vahid-ef. Fazlović, muftija tuzlanski

Hutba je vjerski govor zasnovan na univerzalnoj poruci Kur'ani-kerima i hadisi-šerifa. Nužno na svom početku sadrži zahvalu Allahu, dželle šanuhu, i salavat na Njegovog Poslanika, alejhi selam. Prvi hatib je Muhammed, alejhi selam, i on je najbolji uzor svim hatibima do Sudnjeg dana.

Džumanska hutba je jedinstveni medij putem kojeg se svake sedmice, u određeno vrijeme i sa posebnog mjesta, neposredno podučava načelima vjere i upućuje savjet (nasihat) muslimanima. Ova hutba je sastavni dio ibadeta džuma-namaza. U cjelokupnoj povijesti muslimana imala je važnu ulogu za ispravno razumijevanje i širenje islama. Stoga se ovom obligatnom vjerskom obredu, u svakom vremenu, pridavao veliki značaj. Istaknuti hatibi su bili posebno poštovani u zajednici vjernika i među ulemom.

U našem vremenu, misija koja se postiže hutbom nastoji se unaprijediti kontinuiranim i sveobuhvatnijim institucionalnim djelovanjem Uprave za vjerske poslove Rijaseta Islamske zajednice i njezinog Odjela za hatabet, vaz i iršad. I na drugim nivoima Islamske zajednice primjetno je da se pridaje veća pažnja hutbi kao jednoj od tri ključne odrednice imamskog poziva. Ovakav institucionalni planski i neposredniji pristup ukupnim aktivnostima naših hatiba treba da rezultira kvalitetnijim utjecajem hutbe u savremenom vjerskom i društvenom životu muslimana.

Doista je od izuzetne važnosti da jačamo svijest i odgovornost svih nas o nezamjenjivoj ulozi ibadeta džuma-namaza u okviru kojeg se velikom broju vjernika sa časne džamijske minbere putem hutbe neprestano prenosi vječna i spasonosna Božija istina kao zikr, poziv i uputa.

Otuda se učeni (ulema), dok su u misiji hatabeta, na poseban način mogu poimati kao nasljednici Allahovih vjerovjesnika (veresetul-enbija). Zbog iznimno važnog statusa u pogledu tumačenja i prenošenja normi i učenja vjere, među uvjetima za dužnost hatiba, u svim epohama, sve do danas, neizostavno su se postavljali stručna osposobljenost i institucionalna vjersko-pravna opunomoćenost.

Ovih nekoliko podsjećanja o vjerskoj i društvenoj vrijednosti hutbe unosim u recenziju uz sabrane tekstove knjige koji su dosta prije njezinog objavljivanja i čitanja već ocjenjivani dok su tokom hutbe kazivani pa su već doživjeli svojevrsnu glavnu ”recenziju”. Ustvari, inspiriran sam porukama autora ovih hutbi hafiza Merim-ef. Đulovića, ne samo čitajući ih u formi pripremljenog rukopisa već mnogo više slušajući značajan broj njih jer, u posljednje vrijeme, zbog blizne Gazi Turali-begove džamije radnom mjestu, najčešće sam petkom u džematu ovog hatiba kad god nisam preuzimao emanete u drugim sredinama. Više puta sam nakon džuma-namaza i moje prve neposredne ”recenzije”, dobro se sjećam, podsticao ovog skromnog hatiba da objavi hutbu koju smo upravo saslušali. I zato sam veoma radostan što će zbirka više od pedeset hutbi, danas veoma cijenjenog hatiba hafiza Đulovića, biti publicirana, o čijim referencama kanim iznijeti nekoliko riječi.

Često sam slušajući kazivanja hutbi s minbera Gazi Turali-begove džamije razmišljao o velikoj odgovornosti koju su svi naši hatibi ponijeli, ali i o konkretnom primjeru veoma uspješno obavljenog emaneta kojem svjedočimo. Dobro pripremljena, sadržajna hutba mi uvijek uveća zadovoljstvo u ovom mubarek-danu našeg sedmičnog kalendara. A za nastajanje takve hutbe potrebno je vrijeme, doslovno svi dani između dva petka, u kojem će ta blagoslovljena poruka islama dozrijevati čitanjem, istraživanjem i pomnim razmišljanjem. Kada se ovaj stil izgradi, onda su dobri izgledi za uspješno obavljanje tog specifičnog ibadeta, odnosno, da svaka hutba postigne svoju punu svrhu podučavanja i oplemenjivanja pojedinca, porodice i džemata.

Listajući stranice zbirke hutbi Merim-ef. Đulovića, samo mi se potvrđivao pređašnji dojam da se autor, pripremajući svaku od njih, koristio cijelom malom bibliotekom, koja neizostavno sadrži: više tefsira i zbirki hadisa, klasične i modernije sire Posljednjeg Vjerovjesnika, alejhi selam, poznate zapise o velikanima ranijih i kasnijih generacija ummeta, knjige o suptilnom odgoju duše… Svakako su u promišljanju važnih premisa pojedinih hutbi, primjetno je, bile nezaobilazne: raznolike naučne studije, pogledi na zanimljive prirodne i društvene fenomene, poučne analize, komparacije…

Kako sve znanje u knjigama ima svrhu da bude od koristi ljudima, posebna odgovornost i umijeće jeste adekvatno ga prenijeti i poučiti ljude. Na tom putu je od ključne važnosti spoznati i razumjeti stanje i potrebe savremenika na koje smo svojom misijom upućeni. A zar nije dalekovidi Gazi Husrev-beg oporučio da se u njegovoj zemlji Bosni ”izučava ono što zahtijeva vrijeme i mjesto”? Upravo smo takva znanja dužni sticati i prenositi ljudima kako bi se efikasno odgovorilo na njihove stvarne duhovne i egzistencijalne potrebe. Redovnom sedmičnom, dobro osmišljenom i realnim potrebama džematlija prilagođenom, podukom i uputom u okviru hutbe, u jedinstvenoj atmosferi ibadeta i zajedništva, doista je moguće blagotvorno utjecati kako na njihove unutrašnje lične, pa onda i porodične svjetove, tako i na postupno popravljanje njihovog kolektivnog stanja. Jedan od naših glasovitih alima Mehmed-ef. Handžić, studiozno se baveći fenomenom hutbe, s osobitim razlogom je zapisao: ”Najbolje su one hutbe koje odgovaraju mjestu, vremenu i prilikama”. Ovom presudno važnom karakteristikom prožete su hutbe hafiza Đulovića i rezultat su njegove permanentne komunikacije s džematlijma svih životnih dobi, zanimanja i obrazovne strukture. On svojim hutbama teži da ponudi odgovore na pitanja koje životne realnosti nameću. Koliko je to hutbom moguće postići, ovaj hatib sagledava i razjašnjava teme i situacije koje imaju bitnu vjersku i društvenu važnost za muslimane u sadašnjosti i budućnosti.

Stoga, pored glavnih tema vjerskog učenja, etike i prakse, sadržaji njegovih hutbi tiču se i sudbonosnih pitanja identiteta i opstanka bošnjačkog naroda, kao što su: svijest o državotvornosti, patriotizam bošnjačke dijaspore, jezik, demografija, budućnost Bošnjaka u mjestima povratka…

Pored dva istaknuta plana, dobre upućenosti na vjerske izvore i literaturu, te shvatanja i uvažavanja društvenog konteksta, autor knjige hutbi o kojoj govorimo hafiz Merim-ef. Đulović se u izlaganju hutbe koristi pouzdanom i prijemčivom metodom. O važnosti interpretacije i poziva u vjeri najbolje je posvjedočeno u sljedećem kur'anskom stavku: ”Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepši način raspravljaj! (En-Nahl, 125.) Razmišljajući o ovom ajetu časnom, imam Ebu Hamid el-Gazali ukazuje na tri metode, ističući da se neki ljudi pozivaju mudrošću, neki savjetom a neki raspravljanjem. Kazat će da, ukoliko se mudrošću pozivaju oni koji su za savjet, to će im samo štetiti, kao što dojenčetu šteti da se hrani ptičijim mesom. Ukoliko se, opet, raspravljanjem koristi za one koji se pozivaju mudrošću, oni mogu pokazati odbojnost kao što je odraslim ljudim nezamislivo da im se nudi hrana namijenjena dojenčadima. El-Gazali, dalje, opominje da u pozivanju nije dovoljno raspravljati ni sa onima kojima priliči raspravljanje ukoliko to ne činimo na najljepši način.

Upravo su hutbe hafiza Đulovića zasnovane na metodi mudrog i lijepim savjetima ukrašenog pozivanja. Iako je tokom kazivanja hutbe isključen svaki vid rasprave, i ova poruka vjere, nakon što je pomno poslušamo, ima za cilj da podstakne i usmjeri plodotvoran razgovor i raspravu o blagodatima Gospodara svjetova i istinskim vrijednostima u porodici i zajednici. Hutbe iz ove zbirke skladno odražavaju sve pomenute kur'anske metode. U njima se istovremeno veoma često skreće pažnja na mudrost sadržanu u hadisu kojem se u muslimanskoj tradiciji pridaje izuzetna važnost:

”Vjera je savjet / Ed-dinu en-nesiha…” (Muslim). A poruka ovog hadisi-šerifa istovremeno ukazuje na suštinu vjere islama, kao i na metod tumačenja i prenošenja.

U završnici osvrta na knjigu u čijim koricama su iznimno poučne i vrijedne hutbe, želim ukazati na oporuku iz vakufname plemenitog Gazi Turali-bega, sačinjenoj 15. februara 1572. godine, a kojom je određeno da se u džamiji u Donjoj Tuzli koju je ovaj dobrotvor sagradio, kao i u džamiji ranije podignutoj u Čačku, postavi ”rječit i krepostan čovjek, odgojen i vješt govornik koji će svakog petka i za vrijeme Bajrama držati hutbe na ispravan način”.

Hafiz Merim-ef. Đulović je nesumnjivo dostojan ove oporuke i časne uloge hatiba u Gazi Turali-begovoj džamiji, jednoj od najstarijih i najpoznatijih bosanskohercegovačkih džamija.

Uvjeren sam da će knjizi njegovih hutbi Ka vječnoj domovini pripasti zapaženo mjesto u bogatoj ediciji koja već dugo nastaje iz pera naših uglednih alima i hatiba.