U petak, 11. februara 2025. godine, navršilo se tačno 110 godina od rođenja Husein-ef. Mujakovića, dugogodišnjeg imama u Gornjoj Tuzli.

Projektom Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini (Tezkiretnama), obilježavaju se godišnjice rođenja osoba koje su dale poseban doprinos opstanku i razvoju islama na ovim prostorima. Kada je riječ o Gornjoj Tuzli onda je to svakako rahmetli Husein-ef. Mujaković.

Tim povodom u svim džamija Medžlisa Islamske zajednice Gornja Tuzla u petak, 18. aprila ove godine, hatibi su govorili jedinstvenu hutbu o ovom istaknutom alimu. Prije džume proučen je kelimei-tevhid, a nakon džuma-namaza imami i džematlije su, predvođeni dr. Sead-ef. Seljubcem i glavnim imamom Salih-ef. Jusićem, zijaretili kabur Husein-ef. Mujakovića u haremu Bijele džamije u Gornjoj Tuzli.

U nastavku prenosimo tekst hutbe o Husein-ef. Mujakoviću:

Rođen je 11.2.1915. godine u Gornjoj Tuzli. Njegov otac hafiz Salih-ef. (sin Hasana, rođen u Teočaku 1873, a umro u Gornjoj Tuzli 1947) je od porodice teočanskih Mujakovića. U Gornju Tuzlu je došao početkom dvadesetog stoljeća. Obavljao je dužnosti muallima u mektebi-ibtidaijji i imama Čaršijske džamije. Pred njim je mekteb završio i jedan od njegovih sinova Husein-ef., kao i stariji sinovi Asif (1901-1971) i Sulejman (1903-1957). Kadija Asif je poslije medrese završio i  Šerijatsku sudačku školu u Sarajevu. Radio je kao kadija u Sandžaku i Krajini, a jedno vrijeme i kao imam Bijele džamije. Rahmetli Sulejman je u jednom periodu radio kao imam Potočke džamije. Cijela porodica je dala vidljiv i jako važan doprinos radu Islamske zajednice u Gornjoj Tuzli u prošlom stoljeću.

Nakon početnog mektebskog obrazovanja Hodža Husein završava Behram-begovu medresu (1932), a kao muallim u Gornjoj Tuzli počinje raditi tek 1939. U međuvremenu je pomagao svom ocu hafizu Salihu u imamskim poslovima u Čaršijskoj džamiji.

Njegovi bližnji tvrde da je još i kao učenik Medrese volio imamiti u Bijeloj džamiji. Za imama Bijele džamije je i zvanično postavljen 1940. i tu će dužnost obavljati sve do 1954. Od te godine je u Čaršijskoj džamiji gdje ostaje sve do penzionisanja 1981. godine.

Jedno vrijeme je bio i vjeroučitelj u Narodnoj osnovnoj školi u Gornjoj Tuzli, a kada je uvedena funkcija vjersko-prosvjetnog referenta on je obavljao i tu dužnosti pri Odboru IZ-e Gornja Tuzla.

Bio je temeljit u obavljanju svih svojih poslova. I vrijedan. Dokaz tome su brojni rezultati koje je postizao.

Spomenut ćemo smo jedan od njih. Na početku svog službovanja u Bijeloj džamiji, u julu mjesecu 1940, u Nižoj okružnoj medresi u Tuzli [Behram-begova medresa] organiziran je praktični pedagoški tečaj. Prisustvovalo je 78 muallima iz devet srezova tuzlanskog okruga. Tečaj je organizirao Ulema-medžlis iz Sarajeva. Muallimi, polaznici tečaja, stanovali su u internatu Medrese, a izdržavani su iz sredstava Islamske vjerske zajednice. Sedamdeset i osam polaznika tečaja imalo je besplatnu hranu i stan. Polaznici (muallimi) su osposobljavani za samostalno održavanje analfabetskih tečajeva. Krajnji cilj ovakvog oblika obrazovanja bio je stvaranje kadrova koji bi radili na širenju pismenosti u Bosni i Hercegovini. Iz Gornje Tuzle tečaju je prisustvovao naš Hodža Husein. Iz pedagoško-metodičkog rada na vjeronauci je dobio ocjenu odličan, kao i iz vođenja analfabetskog tečaja.

Poštovana braćo.

U službi kao imam, hatib i muallim u Gornjoj Tuzli Husein-ef. je proveo punih 41 godinu i 2 dana. O kvalitetu njegovog rada svjedoče brojni izvještaji u glasilima IZ-e: Glasniku i Preporodu. Ugovor mu je, u svrhu ispunjenja punog radnog staža ili potrebnih godina starosti, produžavan 1978. godine. Nakon penzionisanja nastavio je raditi kao imam (noćni namazi) jedno vrijeme u Potočkoj, a onda i Bijeloj džamiji.

Gotovo dvije decenije (polovina predesetih do polovine sedamdesetih godina) Husein-ef. je bio jedini dekretirani imam u Gornjoj Tuzli. Osim njegove, Čaršijske, u ostalim džamijama su bili mahalski, priučeni imami. Imao je najveću odgovornost za vjerski život, te održavanje i zaštitu vakufske imovine (zajedno s mutevelijama i predsjednicima Odbora IZ).

Cijelo vrijeme svog službovanja redovno je praktikovao itikaf. Uz njega su u itikafu bili različite osobe u različitim vremenima. Među njima su Šećo Pirić i Nurudin Gutić.

Nisu ga zaobišli, ali ni pokolebali, problemi sa ateističkim režimom pedesetih godina, nakon zabrane rada mekteba. Nastavio je mektebsku pouku u džamijskom prostoru.

Kada je 1962. godine Čaršijska džamija temeljito popravljena i uređena, u dograđenom prostoru uređena je i soba koja se mogla zagrijavati te se mektebska pouka mogla odvijati i u toku zime. Ta je soba u Čaršijskoj džamiji bila iza mahfila. U nju se dolazilo istim merdevinama kojima se penjalo na mahfil. Zatvorena je pregradom od lesonit ploče, sa polustaklenim vratima. Zagrijavana je malom limenom pećicom na drva. Drva su donosila mektebska djeca. Na kraju sobe je bio sto s papirima Hodže Huseina. Djeca su sjedila na podu. Neki su ispred sebe imali peštahtu, a neki nisu. Peštahte su služile starijoj djeci da na njima drže mushafe. Hodža je dolazio rano, prije djece. Iza sabaha nije ni išao kući. Za hladnih dana je ložio vatru i čekao da djeca dođu. Kada isprati svu djecu ide kući, a onda u njivu, sabirati nafaku s oranice. Iza podne ga je čekala druga grupa mekteblija.

Išlo se u mekteb svakim radnim danom, osim petka. Raspustom i ramazanom su u mekteb dolazila starija djeca, da uče Kur'an. Da ne zaborave.

Tokom godine svako je dijete učilo svoje gradivo. Učili su iz ilmihala, sufare i Kur'ana. Ilmihal je bio podijeljen na akaid, ibadat i ahlak, a bilo je nešto i povijesti islama. U prilogu su bile kratke sure potrebne za namaz i ostala „učenja“ – ettehijjatu, salavati, dove…

Na kraju godine bi se organizirala svečanost, hatma-dova. Džamija bi bila puna djece i roditelja. Hodža bi djecu ispitao gradivo po oblastima: imanski pa islamski šarti. Zatim nešto iz ahlaka i povijesti islama. Posebno je interesantno bilo izvođenje pojedinih polaznika da klanjaju neki od namaza pred „narodom“ i gostima. Što je dijete bilo sitnije, bilo je interesantnije.

Stariji učenici su učili zadata „ašereta“ napamet, a početnici gledajući. Hatmama su obavezno prisustvovali uglednici iz Tuzle, a nekada i iz Sarajeva.

Rahmetli Hodža Husein je izveo brojne generacije svojih učenika koji ga pamte kao vrijednog, učenog i principijelnog muallima. Komisije za ocjenjivanje rada vjeroučitelja i muallima u ranijem periodu su mu redovno davale visoke ocjene za znanje njegovih učenika, a i u kasnijem periodu je dobijao samo pohvale.

Uz imamske poslove istovremeno je, radi dopune malim prihodima, veliki dio svakodnevnog vremena provodio na oranici. Bio je oženjen Zumra-hanumom (1933-2021) i imaju dvoje djece, Sulejmana i Alemušu.

Umro je 2003. godine. Prije 22 godine. Mezar mu je u haremu Bijele džamije. Neka ga Milostivi Gospodar za sav njegov doprinos našoj lijepoj vjeri Dini-islamu u Gornjoj Tuzli nagradi perivojima Dženneti Firdevsa. Amin.

Gornja Tuzla, 18.4.2025.