Piše: dr. Vahid Fazlović

Brojni su se naši ugledni učenjaci, iz bliže i dalje prošlosti, kontinuirano bavili izučavanjem nauke akaida. Neki među njima su svojim djelima i tekstovima, kao i predanim profesorskim radom u obrazovnim ustanovama, dali osobit doprinos razvoju akaidske, a time i ukupne islamsko-teološke misli u Bosni i Hercegovini. Ovdje ćemo ponuditi kratke osvrte na opuse koje smatramo vjersko-teološkom okosnicom za nastajanje i razvijanje nauke o načelima islamskog vjerovanja (akaid) u prvoj polovini dvadesetog stoljeća, u vremenu kada se znanja iz temeljnih islamskih nauka prvi put nastoje sistematičnije interpretirati na bosanskom jeziku.

Jedan od uglednijih alima iz El-Hidajinog kruga Kasim-ef. Dobrača (1910-1979), zajedno s Mehmed-ef. Handžićem posebno zaslužan za djelovanje ove ulemanske organizacije i njezinog lista, ima zapaženu ulogu u vjerskoj literaturi i obrazovnim institucijama tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća. Pretpostavke za tako plodnu misiju sticao je obrazujući se u našim najboljim školskim ustanovama onog vremena Gazi Husrev-begovoj medresi i Šerijatsko sudačkoj školi, a potom i na kairskom El-Azharu.

Iako se prof. Dobrača aktivno bavio istraživačkim radom i pisanjem sve do kraja života, njegova svestranija društvena i intelektualna uloga naročito je došla do izražaja u periodu od 1938. pa do 1947. godine kada je priveden i politički osuđen od strane socijalističkog režima. U naznačenom vremenu je pokazao i svoju osobitu sklonost prema nauci o osnovama islamskog vjerovanja. Osim što je akaid redovno predavao u Gazi Husrev-begovoj medresi, tada su nastali i njegovi vrijedni radovi u kojima su sadržana zanimljiva tematiziranja pitanja u okvirima ove islamske discipline.

O Dobračinom renomeu u krugovima uleme iz kasnijeg vremena, kada je riječ o njegovom doprinosu akaidskoj misli, kazuje i činjenica da mu je prilikom osnivanja Islamskog teološkog fakulteta u Sarajevu ponuđena izrada plana i programa za akaid, kao i mogućnost da ovaj predmet predaje. Plan i program je pripremio, ali ulogu predavača na katedri za akaid nije prihvatio. Uz to, neki naši autori navode da je Kasim-ef. Dobrača bio angažiran kao savjetnik i saradnik Besim-ef. Korkuta tokom prevođenja Kur’ani-kerima, posebno za teme akaidske naravi.

U nastavku ćemo pažnju usmjeriti na važnije tekstove s akaidskim sadržajem u kojima Dobrača promišlja teorije i učenja o nastanku vjere i značaju monoteizma, ulozi i svrsi čovjeka na Zemlji, pitanju pogrešnog razumijevanja vjere i njenih prioriteta… Među njegovim akaidskim radovima posebno mjesto ima studija o tada veoma aktuelnom pitanju nastanka, širenja i učenja kadijanijsko-ahmedijskog pokreta u muslimanskom svijetu i kod nas.

Analizirajući različite teorije koje nastanak religije vezuju za animizam i preanimizam, ili njezinu pojavu na Zemlji pripisuju samoj magiji, autor dokazuje da je prvi oblik vjere čovjek zadobio u monoteizmu kao odrazu Božije objave i čiste ljudske prirode (fitre). S tim u vezi, naglašava da monoteizam zapravo predstavlja prvi, a ne posljednji oblik religije. Zatim donosi osvrt na ovo pitanje s islamskog stanovišta, podsjećajući na kur’anske i hadiske tekstove koji potvrđuju važnost monoteizma u cijeloj ljudskoj povijesti. U zaključku ovog tematskog razmatranja potcrtava kako suštinu Muhammedove, alejhi selam, misije čini upravo vjerovanje u Jednog Jedinog Boga Čija su sva svojstva savršena (islamski monoteizam / tevhid).

Kada govori o svrsi ljudskog postojanja, prof. Dobrača apostrofira ulogu razuma pomoću kojeg čovjek spoznaje da svaka stvar ima svoj smisao i da stoga nije suvišna. Naglašava da je vjera prirođena čovjeku zbog čega je on nužno vjerujuće biće. Ali da čovjek ne bi vjerovao u bilo šta, uloga razuma je da mu trasira put u pravu vjeru. Uz to, razum čovjeku daje viši smisao postojanja i izdvaja ga u odnosu na sva stvorena bića.

Ukazujući na nedovoljno poznavanje, te pogrešno razumijevanje vjere, Kasim-ef. Dobrača skreće pažnju, kako na značaj vjere “u srcu” tako i na njezine manifestacije u životu pojedinca i razvoju zajednice.

Slično većini tadašnjih autora, on vjerovanju pridodaje aktivistički ton, težeći tako da islam predstavi progresivnom vjerom i pokretačkom idejom koja se ne sastoji samo u ‘’poštenom srcu’’ i ‘’dobroj duši’’ bez ikakva izraza u djelu i vladanju. Prema njegovom mišljenju jedino ispravno jeste da muslimani jednako vode računa i o vjerovanju i o djelu.

Posebno vrijedan prilog nauci akaida kod nas, ovaj učenjak je dao serijom svojih radova objavljenih 1938. godine u El-Hidaji, a u kojima sistematično elaborira razloge nastanaka i brzog razvoja kadijanizma i ahmedizma, zatim temeljito izlaže i opovrgava dogme i učenja ovih pokreta, te upozorava na oblike njihove propagande i prikrivenog djelovanja među muslimanima. On je, zahvaljujući dobroj upućenosti u djela kadijanijsko-ahmedijskih autora, ali i u relevantnu islamsku i zapadnu literaturu, nastojao da stručno i argumentirano dokaže kako se kadijanije i ahmedije ne mogu smatrati islamskim pokretima.

Imajući u vidu dokazanu vjersku i znanstvenu odgovornost Kasim-ef. Dobrače, ne iznenađuje što je on svoje stavove o vjerskim učenjima ovih pokreta bazirao na mišljenjima i djelima renomiranih islamskih učenjaka, kao što su “Kitabu-l-iktisad” Ebu Hamida el-Gazalija, te Ibn Hazmov “Kitabu-l-fisal”. Na osnovu navedenih, ali i nekih drugih izvora, ovaj autor je kadijanije i ahmedije predstavio neislamskim sektama čije ideje i djelovanje nanose veliku štetu islamskom učenju i jedinstvu muslimana. Nakon iznošenja jasnih i nepobitnih dokaza da su kadijanijska i ahmedijska vjerovanja heretička, autor rasprave o ovim pokretima decidno kaže: “Jednoglasno je mišljenje (idžma’) svih islamskih naučnika (uleme) u svim vremenima da je nevjernik (kafir) svaki onaj ko misli i govori da poslije Muhammeda, alejhi selam, može doći neki novi Božiji poslanik.” Upozoravajući na prodiranje ahmedijskog utjecaja u Bosni i Hercegovini, na samom kraju ovog svog rada Dobrača iskazuje nadu da “naša čista islamska svijest” neće dopustiti širenje njihovog neislamskog učenja u našim krajevima.

U kontekstu iznošenja ovih nekoliko fragmenata iz obimnog i veoma uspješno napisanog rada o “problemu” kadijanizma i ahmedizma čije učenje je u ono vrijeme uzimalo maha i na evropskom kontinentu, podsjetit ćemo da ima mišljenja kako su bosanski alimi, baveći se ovim i drugim sličnim pokretima, prenaglašeno isticali moguće opasnosti njihovog djelovanja na vjeru i jedinstvo bosanskih muslimana. Poznato je da su, pored Kasima Dobrače, i drugi naši autori onog vremena pisali kako o kadijanijama i ahmedijama tako i o babijama i behaijama opisujući ih kao heretičke sekte i pokrete moderne muslimanske (sunijske i šiijske) epohe. Tekstovi o njihovom učenju i djelovanju izlazili su u našim brojnim listovima.

Međutim, valja imati u vidu da su pitanja povezana s prijetećim idejama i vjerovanjima pomenutih vjerskih grupacija zaokupljala glasovite učenjake širom islamskog svijeta, što se nedvojbeno reflektiralo i među bosanskom ulemom. Takve teme su, naprimjer, zauzimale svoje mjesto i u čuvenom, kod nas tada iznimno utjecajnom časopisu El-Menar. Otuda je bilo sasvim očekivano da i naši autori u onom periodu pokažu zanimanje za tako aktuelna pitanja i prilože svoj udio u rasvjetljavanju savremenih raskolničkih učenja, kao i u odbrani ispravnog islamskog vjerovanja, ehlisunetske tradicije i jedinstva muslimanske zajednice. Ne samo u Bosni i Hercegovini već mnogo šire, i ne samo u onom vremenu već i u budućnosti. Jedno od vrednijih svjedočanstava takve odgovornosti, ali i znanstvene kompetentnosti, jeste upravo pomenuta studija.

Ovim svojim pisanim djelom, ostalim akaidskim radovima, te ukupnim naučnim i prosvjetiteljskim djelovanjem, Kasim-ef. Dobrača je ostvario dugoročno vrijedne doprinose cjelokupnoj islamskoteološkoj misli, posebno u oblasti nauke akaida.

(Objavljeno u printanom izdanju Preporoda)