Piše: dr. Vahid Fazlović, muftija tuzlanski

Brojni su se naši ugledni učenjaci, iz bliže i dalje prošlosti, kontinuirano bavili izučavanjem nauke akaida. Neki među njima su svojim djelima i tekstovima, kao i predanim profesorskim radom na obrazovnim ustanovama, dali osobit doprinos razvoju akaidske, a time i ukupne islamsko-teološke misli u Bosni i Hercegovini. Ovdje ćemo ponuditi kratke osvrte na opuse koje smatramo vjersko-teološkom okosnicom za nastajanje i razvijanje nauke o načelima islamskog vjerovanja (akaid) u prvoj polovini dvadesetog stoljeća, u vremenu kada se znanja iz temeljnih islamskih nauka prvi put nastoje sistematičnije interpretirati na bosanskom jeziku.

Zapažen je intelektualni prilog koji je vjerskoj misli i duhovnom životu Bošnjaka u dvadesetom stoljeću dao Muhamed-ef. Pašić (1891-1980). Ovog učenjaka je krasila temeljitost u promišljanju, te odlučan i jasan stav u djelovanju. Među brojnim poslovima koje je obavljao, posebno se izdvaja njegov, skoro trodecenijski, profesorski rad u Šerijatskoj gimnaziji u Sarajevu, gdje je u dva navrata vršio i dužnost njezinog direktora. Jedno vrijeme je u Gazi Husrev-begovoj medresi predavao više vjerskih predmeta, uključujući i akaid. Iz Pašićeve bogate bibliografije vidljivo je da u njegovom pisanom opusu posebno mjesto zauzimaju prijevodi, kao i stručni tekstovi, u oblasti nauke o osnovama islamskog vjerovanja.

O prestižnim doprinosima ovog učenjaka razvoju akaidske misli na planu prevođenja, kazuje cjeloviti prijevod na bosanski jezik Poslanice o islamskom monoteizmu (Risaletu-t-tevhid) od šejha Muhameda Abduhua (umro 1905) koji se može smatrati najznačajnijim prevodilačkim poduhvatom u oblasti nauke kelama u prvoj polovini dvadesetog stoljeća. Muhamed-ef. Pašić je očigledno bio dobro upućen u ideje i djelo glasovitog egipatskog reformatora vjerske misli i jednog od najutjecajnijih islamskih učenjaka svog i kasnijeg vremena. Tako su veliko znanje, svijest i odvažnost nosili ovog našeg alima u susret jednom od najvrednijih i najpriznatijih modernih akaidskih djela čijim prevođenjem je kanio našu vjersko-teološku nauku i misao dodatno obogatiti. To što se ovaj dragocjeni prilog ukupnom bosanskohercegovačkom promišljanju i razumijevanju islamskih izvora i tradicije tako dugo nije pojavio koliko je gubitak u prošlom vremenu toliko je i nauk u sadašnjosti. S tim u vezi, mislimo da Pašićev prijevod Abduhuove Poslanice o islamskom vjerovanju – i danas jednako aktuelne kao i u vrijeme prevođenja – zaslužuje osobitu pažnju. Uz određene intervencije u skladu sa savremenim redaktorskim uzusima pri prevođenju, mogli bismo imati iznimno čitko, vrijedno i korisno teološko štivo za učenike i studente, imame i brojne mlade istraživače našeg vremena.

Da je profesor Muhamed-ef. Pašić doista vrsni poznavalac arapskog jezika i njegovih disciplina, te jedan od naših produktivnijih prevodilaca onog vremena, pored primjera na koji smo ukazali, svjedoči još nekoliko njegovih prijevoda veoma zanimljivih i aktuelnih tekstova čiji autori također pripadaju krugu modernističkih učenjaka. Među njima su posebno vrijedni poduži tekstovi s akaidskom tematikom Islam i Muhammed alejhiselam od Muhameda Ferida Vedždija (umro 1954), te Vjerovanje u Boga autora Jusufa Didžvija (umro 1946). Prijevodi pomenutih radova pokazuju koliko je Pašić bio svjestan potrebe da se temeljne istine islama mogu bolje predočiti i razumjeti u savremenosti, pogotovo u njegovoj evropskoj zemlji, upravo uz pomoć djela i tekstova modernističke orijentacije koje je prevodio.

U ovoj prilici ćemo ukazati i na autorske akaidske radove ovog bosanskog učenjaka, među kojima se ističu sljedeća dva, doskoro čuvana u rukopisima: ‘’O glavnim vjerskim pravcima kod muslimana (el-fireku-l-islamijje)’’ i ‘’Komentar dijela stihova (El-Kasidetu-n-nunijje)’’.

U podužem tekstu, naslovljenom ‘’O glavnim vjerskim pravcima kod muslimana’’, autor najprije govori o okolnostima u kojima nastaje ‘’ilmu-l-akaid’’, te predstavlja rane škole nauke kelama. U istom radu su objašnjena ‘’četiri šerijatska izvora’’ (Kur’an, sunnet, idžma’ i kijas), a dat je i širi prikaz tradicionalnog razumijevanja institucije idžtihada, kao i ‘’kratak životopis četvorice imama’’ po kojima su ponijele imena sunijske pravne škole.

Na stranicama ovog teksta je posebno zanimljiva elaboracija o nastanku i ranoj povijesti nauke kelama, u kojoj se autor precizno osvrće na glavne razloge zbog kojih su se pojavila različita mišljenja i tumačenja primarnih izvora islama Kur’ana i sunneta, a zatim i veći broj vjerskih škola i frakcija. Među ključne uzroke ranomuslimanskih podjela uvrštava slijedeće: izazovi na putu usklađivanja pređašnjih kultura i običaja sa islamskim učenjem, različito poimanje uloge ljudskog razuma u tumačenju izvora islama, te nastojanje da se politički zahtjevi određenih grupacija ‘’zaogrnu vjerskim plaštom’’. Svojom dobrom upućenošću u sadržaje klasičnih teoloških djela, zatim, raspolažući s očiglednim istančanim osjećajem i odgovornošću naspram trenutnih potreba za etabliranjem osnovnih vjerskih znanja u domaći diskurs, ovaj bosanski alim izdvaja i izlaže – jasno i precizno kao da citira najpoznatije rane poslanice – ono što čini srž ehlisunetskog vjerovanja, napominjući da su ta načela utvrdili najviši autoriteti u akaidu imami El-Eš’ari i El-Maturidi. Pored dijela teksta koji se odnosi na vjerovanje i poimanje Božijih svojstava, te ostalih glavnih istina vjere, ova cjelina obuhvata i neka druga važna akaidska pitanja. Smatramo vrijednim istaći sljedeći primjer koji, istovremeno, može ukazivati i na karakter cijelog tog sadržaja o ehlisunetskoj (eš’arijsko-maturidijskoj) akidi, na koji se referiramo: ‘’Ne smije se nijednom od ehli kible reći da je nevjernik (kafir), dok god ne bi zanijekao Boga Tvorca svijeta ili Mu druga pretpostavio, ili zanijekao poslanstvo ili nešto drugo za što se posve sigurno zna da je Muhammed, a.s., od Boga objavio, i na što su se svi muslimani složili; kao nečem što je haram reći da je halal i obrnuto. A u ostalom ko bude drukčije zagovarao, smatraće se mubtediom a ne kafirom.’’

Sličnim stilom i intencijom da se stave akcenti na, prije svega, temeljna učenja maturidijskog akaida, Muhamed Pašić je, u još jednom zapaženom radu, pristupio izboru i tumačenju većeg broja distiha kaside En-Nunijje. I ovaj tekst s akaidskom tematikom otkriva autorovo temeljito poznavanje nauke o osnovama islamskog vjerovanja, kao i usredsređenost na njezine izvore i pitanja čije se jasno definiranje u ono vrijeme moglo smatrati prioritetnim. Vrijednost ovog stručnog rada se ogleda i u tome što, po svemu sudeći, predstavlja jedini ozbiljniji komentar Kaside-i nunijje, napisan na bosanskom jeziku, a riječ je o akaidskom djelu koje je u kontinuitetu izučavano u našim medresama u prvoj polovini dvadesetog stoljeća.

O Pašićevom vidnom zanimanju za akaid i beskompromisnom zalaganju da se osnovna načela ove nauke definiraju i objasne u tradicionalnom ehlisunetskom duhu, kazuju i njegovi kritički pogledi na Čauševićev i Pandžin prijevod Kur’ani-kerima koje je izložio u svojim tekstovima na stranicama El-Hidaje.

Iako se ovaj učenjak uglavnom smješta u krug bosanske uleme s tradicionalnim vjerskim promišljanjem, ovdje smo htjeli istaći da je i njemu imanentan apologetski diskurs u dokazivanju temeljnih istina islama. Potvrdio je to u nekim autorskim radovima, s tim što je takva njegova sklonost još uočljivija u prijevodima teoloških tekstova čiji autori pripadaju plejadi muslimanskih modernista s osobitim respektom savremenih naučnih dostignuća.

Ovim kratkim prikazom smo nastojali da barem unekoliko omogućimo uvid u svestrane doprinose Muhamed-ef. Pašića razvijanju naše islamskoteološke misli. Među njima su nedvojbeno naročito vrijedni prilozi nauci akaida, kako izvornijem i potpunijem prezentiranju i razumijevanju njezinih sadržaja tako i britkoj apologiji na planu očuvanja i afirmacije ehlisunetskog akaidskog učenja među bosanskohercegovačkim muslimanima.

(Objavljeno u printanom izdanju Preporoda)