Kada vjernika u životu snađe nevolja ili mu život postane tegoban, bude mu lakše podnijeti teškoće na ejubovski način.

U poteškoćama smo. Itekako ozbiljnim. Zato budimo krajnje ozbiljni. Zbog sebe i drugih. Da se ne bismo kajali. Kasno kajanje neće nas poštedjeti neprijatnog iskustva. Bolnog i teškog. Ne treba nam to.

Nemojmo se junačiti i smatrati da mi posljedicu možemo izbjeći, ovako ili onako. Kada se nađemo pred belajem svako „trebao sam“ više ne igra nikakvu ulogu.

Naša vjera u nama nam nalaže da poštujemo naredbu naredbodavca, ma koliko njeno poštivanje bilo teško. Našem tijelu ili našoj duši.

Nadoknađujmo svoju nemogućnost da klanjamo u džamijskom džematu, porodičnim džematom; nemogućnost da prisustvujemo halki Kur'ana svojim svakodnevnim učenjem naše Knjige Vodilje; nemogućnost da se družimo s prijateljima prilikom da više vremena posvetimo članovima svoje porodice; nemogućnost da prisustvujemo promociji neke lijepe knjiga čitanjem te knjige u mirnom kutku svoga doma itd.

Ostanimo ustrajni u poštivanju preventivnih mjera koje se donose. Pomozimo jedni drugima u tome tako što ćemo ojačavati poštivanje mjera, a izbjegavati širenje pesimizma i depresivne atmosfere.