Bismillah, ve-l-hamdu lillah, ve selamun ala resulillah.

Cijenjena braćo i poštovane sestre.

Čovjek je, a to znači svaki od nas, pored svih kvaliteta po kojima se razlikuje od drugih Božijih stvorenja u stvorenim svjetovima, ipak slabo, nejako biće (وَخُلِقَ الْإِنسَانُ ضَعِيفًا) (En-Nisa’, 4:28). Bez obzira što smo slabi na svojim plećima nosimo ogromni emanet koji nam je ponudio naš Stvoritelj a mi ga prihvatili – emanet, kako to mufessiri razumijevaju, mogućnosti izbora da dosljedno živimo svoju vjeru ili je uopće ne živimo.

Mi smo nebesima, Zemlji i planinama ponudili emanet, pa su se ustegli i pobojali da ga ponesu, ali ga je preuzeo čovjek – … – (El-Ahzab, 33:72)

Mogućnost izbora je težak emanet. Ali je izbor življenja po principima vjere, izbor Puta vjere, odgovoran izbor i posebno težak emanet. Pun je izazova i ispita provjere. Zahtijeva jaku dinsku snagu i odlučnost, strpljenje i ustajnost. Vjernik u svom praktičnom, svakodnevnom životu, posebno ako živi u sredini u kojoj se vjera ne vrednuje na adekvatan način, a veliki broj vjernika nije dosljedan u praktikovanju vlastite vjere, ne može sebi dozvoliti mnoštvo životnih formi koje se oko njega doživljavaju kao savremene i napredne, normalne i poželjne.

Svaki savjesni i odgovorni vjernik osjeća teret tog emaneta na vlastitim plećima, taj ga teret tišti u duši i ne dozvoljava mu da osjeti slast koju vjera nudi srcu i duši. Teret se nameće i sužava prostor za svježinu dinskih ljepota.

Naš Milostivi Gospodar nije nas, kao svoje iskrene robove, ostavio da pod tim teškom teretom nepovratno gubimo svoju duhovnu snagu, da klonemo pod pritiskom razočarenja i neostvarenih težnji. On uvijek želi da nam olakša onako kako najviše odgovara našoj duhovnoj ali i fizičkoj konstrukciji (يُرِيدُ اللَّهُ أَن يُخَفِّفَ عَنكُمْ ۚ) (En-Nisa’, 4:28).

Jedan od načina olakšanja tereta emaneta vjere kojeg nosimo jeste u proširenju horizonta doživljaja vjere u našim srcima. Uz težinu izazova na koje nailazimo (naša braća i komšije nas varaju, drugi nas potkradaju, treći nas sramote, četvrti nam gledajući nas uoči lažu, itd.) valja uvijek imati u vidu i vrijednost Puta kojim idemo, e kako bismo žrtvu doživljavali kao čast, a teret kao privilegiju. Na primjeru namaza to izgleda ovako.

Onaj ko namaz doživljava samo kao jednu od brojnih strogih obaveza klanjat će ga uz poteškoću. A ima među nama i onih koji smatraju da namaz i nije nešto što se baš toliko mora, pa urijetko klanjaju. Ima čak i onih koji vole zbijati šale s namazom, od dženaze praviti humor i karikaturu (ne'uzu billah). Međutim, oni među nama koji u namazu vide priliku, datu nam od Milostivog Gospodara, da ponizno stanemo pred Njega i iskažemo Mu zahvalnost što postojimo, a onda i što nas je uputio ovim svijetlim Putem, takvima je namaz drag i uopće im nije teško klanjati. Naprotiv. Namaz je postao dio duhovnog sloja njihovog identiteta bez kojega ne mogu zamisliti jedan svoj dan, a kamo li život.

Pomozite sebi saburom i namazom, a to je, zaista, teško, samo poniznima nije, (El-Bekare, 2:45 )

Šta to ponizni i skrušeni pred Allahovom Veličinom imaju što oni kojima je teško klanjati nemaju? Imaju svijest o vrijednosti i veličini namaza, imaju u svojim srcima širinu u kojoj sve dinske obaveze i svi vjerski principi grade jedan prelijepi duhovni mozaik na koji su oni ponosni i koji je za njih neprocjenjiv. Takvima ni drugi sadržaji svakodnevnog praktičnog življenja svoje svijetle vjere nisu uopće teret nego čast i privilegija.

Ovakvim shvatanjem i prihvatanjem Puta vjere oni teret emaneta čine lakšim a i to je, kao od Boga darovana mogućnost, potvrda istine da nam Milostivi Rabb uvijek želi olakšati a ne otežavati, i da uz sve što se čini teškim postoji nešto što je olakšavajući faktor:

Ta, zaista, s tegobom je i olakšanje, zaista, s tegobom je i olakšanje! (El-Inširah, 94:5-6)

Cijenjena braćo i poštovane sestre.

Ko god od vas na namaz ustaje teško, da ne kažemo lijeno, oslobodite se takvog osjećaja što prije jer je opasan. Svojstvo je to dvoličnih ljudi (وَإِذَا قَامُوا إِلَى الصَّلَاةِ قَامُوا كُسَالَى…) (En-Nisa’, 4:142) koje je nespojivo s iskrenim vernikom.

Namaz je samo jedan primjer, jedan segment onog emaneta, kojeg bismo trebali, bez obzira na izazove koje srećemo na Putu vjere, sa zadovoljstvom prihvatiti i dostojno nositi. A ima, hvala Bogu Dragome, mnogo onih koji to svojom širinom u srcu, uz Božiju pomoć i uputu, tako smjerno i smireno rade. I nikada se ne žale da im ješko biti musliman praktičar.

Kako doći do duhovnog nivoa kojeg i sam Milostivi Gospodar voli i njime se hvali pred svojim melekima?  Od Muavije, radijallahu anhu, se prenosi da je Allahov Pejgamber, alejhisselam, izašao u halku svojih ashaba pa ih upitao: “Zbog čega ste se sastali?” Oni su odgovorili: “Sakupili smo se da spominjemo Allaha i da mu zahvaljujemo što nam je podario islam…” A on je onda kazao: „Došao mi je Džibril i obavijestio me da se Allah hvali vama pred Svojim melekima.” (Muslim)

Kako, s Božijom pomoći, doći do takvog nivoa? Odgovor je sadržan u pitanju. S Božijom pomoći. Zato je stalna veza s našim Milostivim Gospodarom, s Allahom, dž.š., bilo kroz namaz ili kroz neki drugi vid ibadeta, posebno u noćnim satima, kad sav svijet spava, za duhovno osnaživanje, za povećanje duhovne spremnosti da se emanet vjere nosi dosljedno, posebno važna.

Kada je našem dragom Pejgamberu, s.a.v.s., bilo posebno teško u životu, Uzvišeni Rabb mu je objavio suru El-Inširah u kojoj mu ukazuje da je blagodat vjere tako golema da svojom veličinom treba da zakloni svaku muku koja se na Putu vjere pojavi. Spoznajom te istine širi se srce i prihvata s ponosom svaki izazov jer je radi vjere, radi Boga Dragoga, radi pravoga Puta. Ali ono što Allah, dž.š., posebno, na završetku te sure svom Miljeniku i pečatnom Poslaniku preporučuje (a mi to sebi uzimamo kao neophodnost) jeste:

A kad završiš, ibadetu se predaj, (El-Inširah, 94:7-8)

Pošto je Bog Dragi dao da uz teškoću ide i olakšanje, onda se prihvatimo onoga što dovodi do te lahkoće i olakšavanja. Kada, poštovani brate i cijenjena sestro, završiš sa svojim svakodnevnim poslovima, sa svojim svakodnevnim životnim obavezama, kada sa svim tim završiš onda se cijelim svojim srcem okreni onome što istinski zaslužuje da mu usmjeriš sav svoj napor i trud a to je ibadet, osama, težnja Bogu i okretanje samo Njemu:

i samo se Gospodaru svome obraćaj! Samo Rabbu svome, oslobođen svega, svih dunjalučkih briga, čak i briga vezanih za tvoje najbliže. Jer, Put vjere je važan put. On vodi kroz dunjalučke napore do ahiretskog blagostanja. Obraćaj se svome Rabbu, smjerno i ponizno, onako kako je to činio Ejjub, a.s., kada je, bolešću savladan, Rabbu svome zavapio: (أَنِّي مَسَّنِيَ الضُّرُّ وَأَنْتَ أَرْحَمُ الرَّاحِمِينَ ) “Mene je nevolja snašla, a Ti si od milostivih najmilostiviji!” Najmilostiviji mu se odazvao i iz nevolje bolesti ga izbavio. Ili onako kako je to učinio Junus, a.s., iz tamnih morskih dubina, moleći:  (لَا إِلَٰهَ إِلَّا أَنْتَ سُبْحَانَكَ إِنِّي كُنْتُ مِنَ الظَّالِمِينَ) “Nema boga osim Tebe, hvaljen neka si, a ja sam se zaista ogriješio prema sebi!” – I njemu se Milostivi odazvao i tegobe ga izgubljenosti spasio. Ili onako kako je to učinio Zekerijja, a.s., Gospodara svoga moleći: ( رَبِّ لَا تَذَرْنِي فَرْدًا وَأَنْتَ خَيْرُ الْوَارِثِينَ ) “Gospodaru moj, ne ostavljaj me sama, a Ti si jedini vječan!” – pa ga je Milostivi poštedio teškoće koju imaju oni koji ne mogu potomstvo da dobiju. Ženu mu je izliječio i Jahja-a mu poklonio. Ali svi spomenuti pejgamberi, i oni koje ovom prilikom nismo spomenuli, a Kur'an o njima i u ovom smislu mnogo govori, su se trudili da što više dobra učine i obraćali su se svome Gospodaru, s nadom i strahom, i bili su prema Njemu ponizni. (Vidi: El-Enbija’, 21:83-90)

Cijenjena braćo i poštovane sestre.

Naš cilj nije samo za Dunjaluk svezan. On je dalje, iza Dunjaluka. S onu stranu smrtne perde. Na Ahiretu. U Rabbovoj blizini. Zato nam na tom našem časnom Putu treba dobra i kvalitetna poputbina, dodatna opskrba. Eto, u tom noćnom ibadetu, u tihoj osami, nalazi se ta opskrba. Treba nam dodatna spremnost i snaga za borbu na putu do Cilja. U tom noćnom ibadetu, u tihoj osami nalazi se ta dodatna snaga. Tu ćemo naći olakšanje za svaku poteškoću i izlaz za svaku tjekobu. To je Put.

Imamo Misiju. Ona je: dostojno prenijeti emanet vjere kroz Dunjaluk i predati ga generaciji iza nas. To je uzvišen emanet, teret koji traži jaka leđa. Međutim, ta naša misija je, pored svega toga, Put koji je osvijetljen božanskim Nurom i mjesto gdje se ta svjetlost spušta. Ona je spajanje naše prolaznosti s našom vječnošću.

Molimo Te, Uzvišeni Allahu, da proširiš naše grudi, olakšaš naše zadatke, uzdigneš lijep spomen na nas na Dunjaluku i Ahiretu, opskrbiš nas slašću ibadeta na Dunjaluku i slašću džennetskog blagostanja na Ahiretu. Sve to je u Tvojoj Moći, jer Ti sve možeš. Amin.

dr. Sead-ef. Seljubac

Džamija Behram-begove medrese, 10.4.2020. godine