Piše: muftija tuzlanski dr. Vahid-ef. Fazlović

Brojni su se naši ugledni učenjaci, iz bliže i dalje prošlosti, kontinuirano bavili izučavanjem nauke akaida. Neki među njima su svojim djelima i tekstovima, kao i predanim profesorskim radom na obrazovnim ustanovama, dali osobit doprinos razvoju akaidske, a time i ukupne islamsko-teološke misli u Bosni i Hercegovini. Ovdje ćemo ponuditi kratke osvrte na opuse koje smatramo vjersko-teološkom okosnicom za nastajanje i razvijanje nauke o načelima islamskog vjerovanja (akaid) u prvoj polovini dvadesetog stoljeća, u vremenu kada se znanja iz temeljnih islamskih nauka prvi put nastoje sistematičnije interpretirati na bosanskom jeziku.

Na osnovu utvrđenog programa i odobrenja od strane ministarstva prosvjete, Ulema medžlis je 1933. godine raspisao konkurs za izradu udžbenika po kojem bi se osnove islamskog vjerovanja izučavale u najstarijim razredima srednjih škola. Poznato je da su tim povodom napisane tri zapažene akaidske studije čiji autori su Mehmed Handžić, Abdurahmana Čokića i Mehmed Dukatar. Stručna komisija je preporučila a Ulema medžlis odobrio izdavanje Handžićevog Ilmu-l-kelama. Druga dva akaidska djela su ostala u rukopisu sve do našeg vremena.

U ovoj prilici ćemo kratko predstaviti Ilmi kjelam Mehmeda Ali Dukatara (1870-1935) jer je riječ, prema našim uvidima, o jednom od cjelovitijih radova iz nauke kelama nastalih u prvoj polovini dvadesetog stoljeća. Autor ove studije ugledni je kurra hafiz i prosvjetitelj koji je decenijama poučavao mlade naraštaje vjeri i njezinim vrijednostima. Nije puno objavljivao. Svoje spisateljsko umijeće pokazao je na stranicama spomenutog rukopisa čiji tekst se čuva u Arhivu Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu (V-3-6).

Neobjavljeno djelo Mehmeda-ef. Dukatara, o kojem govorimo, broji trideset i četiri stranice A4 formata, s gustim proredom. Cjelokupni tekst izdijeljen je na dvadeset i devet predavanja, s tim što neka od njih obuhvataju i više naslova. Nedostaju sadržaj i popis literature. Nazivi konsultiranih izvora se skoro uopće ne spominju. Navedena su samo neka imena muslimanskih i stranih autora. Uz određene nedostatke, rukopis i po svojoj formi i sadržini ima obilježja tipičnog udžbenika.

Naslov rukopisa Ilmi kjelam (apologetika), te objašnjenja njegovog značenja i svrhe ove nauke, podsjećaju na pristup ovim pitanjima koji je svojstven Abdurahmanu Čokiću. Tematskom strukturom, stilski i sadržajno, Dukatarov tekst je daleko bliži Ilmu-l-kelamu Mehmeda Handžića što pokazuje da su ova dva autora, za razliku od Abdurahmana Čokića, dosljednije pratili plan i program po kojem je, prema spomenutom konkursu, trebalo izraditi udžbenike. Pošto u izlaganjima akaidskih tema na stranicama ovog rukopisa ne nalazimo bitne specifične razlike u poređenju s dobro poznatim i ranije predstavljanim Handžićevim djelom iz kelama, pogotovo ne one koje smatramo kvalitativno naprednijim, opredijeljeni smo da veoma kratko naznačimo neka zanimljivija mjesta iz njegovog sadržaja.

Autor je u ovoj studiji dosta pregledno i sistematično, istina veoma sažeto, izložio povijesni razvoj nauke kelama. Nakon što je utvrdio bitnije razloge koji su doveli, najprije do potrebe za nastajanjem nauke akaida, a kasnije i ilmul-l-kelama, ustvrđuje da su tako dovedene u sklad ‘'vjerske istine islama sa zdravim razumom uzevši onako kako ih je tradicija predala od Alejhisselama”… Imame El-Eš'arija i El-Maturidija smatra ‘'spasiteljima pravog islamskog vjerovanja” jer su njih dvojica najzaslužniji za uspostavljanje ove važne nauke. Istaknuti su i ostali poznati mutekellimuni, a naročito El-Gazali i njegovo slavno djelo Ihja.

Pitanja spoznaje u akaidu, dokazi i kategorije bića, prolazno i vječno, razmotrena su po uobičajenoj tada zastupljenoj šemi. Treba kazati da je profesor Dukatar u ovom dijelu rada pokazao solidno umijeće da precizno i jasno prenese brojne teorije i integrira ih u ovu složeniju tematiku nauke kelama. Govoreći o dokazima, ističe da je njihova svrha da ‘'našu vjeru i znanstveno utvrde”, kao i da dokažu da je ‘'nevjerstvo protiv zdravog razuma”. U tom kontekstu navest će da ‘'skoro svi prvi umovi svijeta potvrđuju i ispovijedaju opstojnost Svemogućeg Boga”. S tim uvezi, spomenut će stare filozofe: Sokrata, Platona, Aristotela, Cicerona, Seneku…, a od novijih navodi: Dekartesa, Paskala, Lajbnica, Kanta… Tu su i mnoga imena naučnika i umjetnika, poput: Kopernika, Galileja, zatim, Homera, Horacija, Dantea, Firdevsija, Tolstoja…

O Božijim svojstvima, autor govori veoma slično ostalim istaknutim alimima onog vremena. Dobra je to školska obrada u cjelini. Naročito su dopadljivi odjeljci o sifati subutijje koji su nazvani svojstvima Božijeg djelovanja. O kadau i kaderu su zasebno data najnužnija obrazloženja, pregledno i utemeljeno prikazana. Rasprava se uglavnom kreće između vjerovanja da postoji apsolutna i pravedna volja Božija, te Njegovi univerzalni prirodni i vjerski zakoni, kao i poimanja važnog principa ljudske slobode na kojoj se zasnivaju naša djela i posljedice. Pravilno shvatanje ljudske slobode i tevekkula udaljit će nas od ‘'fatalizma koji za sobom vuče ljenčarenje i neznanje”, jedna je od autorovih konstatacija.

U slijedećoj tematskoj cjelini Ilmi kjelama, koja spada u značajnije, nalazimo stavove o islamu i drugim vjerama. Samo je islam prava jednobožačka vjera, dok su judaizam i kršćanstvo odstupili od istinskog monoteizma, ustvrdio je Dukatar. Jasno potcrtava da u učenju tih dviju religija nema mjesta za posljednjeg poslanika Muhammeda, a.s., niti za muslimane kao pravovjerne. S druge strane, izložit će univerzalnu perspektivu islama u kojem su svi ljudi, u svojim nepovredivim pravima, pred Bogom i zakonom jednaki.

To je vjera obreda s kojima ne dolaze poteškoće. Sve što je dozvoljeno očigledno je korisno, a sve što je zabranjeno za čovjeka je štetno i pogubno. Islam vjernicima nudi sreću na ovom svijetu, i Džennet, vječnu nagradu i zadovoljstvo na Ahiretu.

U ovoj vjeri nema ‘'protuslovnih pojava koje vidimo i nalazimo kod drugih vjera, i to takvih da se protive najprimitivnijem zdravom razumu”. Njegova ‘'jasnoća i bistrina, i još k tomu islamsko milosrđe, ljubav, bratstvo, međusobno pomaganje i apsolutna pravda, doprinijeli su najviše islamskom širenju”… Ovu svoju interpretaciju iz koje smo izdvojili samo jedan dio, autor zaključuje riječima da cjelokupna angažiranost ‘'svjetskih naučnjaka oko unapređenja čovječanstva nije ništa drugo nego nastojanje da na osnovi iskustva vidljivo dokažu istine islamskih ustanova”.

Sličnih, sadržajnih i lijepo sročenih, cjelina u ovom rukopisu ima dosta. Navedenu smo izdvojili kao primjer koji ukazuje na prijemčivost njegovog teološkog štiva. Međutim, u djelu su prisutne i određene nepreciznosti, nepotrebna pojednostavljivanja, kao i nekoliko nedovoljno argumentiranih tvrdnji. Ipak, pored spomenutih nedostataka, ovaj rad smatramo dragocjenim doprinosom predstavljanju nauke o osnovama islamskog vjerovanja u vremenu kada se ona kod nas utemeljuje. Tada je, valja to uzeti u obzir, samo nekoliko radova pretendiralo da sveobuhvatnije izlože sadržaje ove temeljne islamske nauke.

Djelo Ilmi kjelam hafiza Mehmeda Ali Dukatara odlikuje se priličnom tematskom kompletnošću, sistematičnošću i metodičnošću, te jednostavnim i razumljivim stilom. Stoga je, prema našem sudu, zasluživalo svoje udžbeničko mjesto i ulogu na nekoj od razina u našim obrazovnim ustanovama onog perioda.

Nadamo se da naš kratki osvrt na ovu akaidsku studiju može svima nama danas poslužiti kao dodatna potvrda učenosti i nastojanja naših alima da u skladu s ondašnjim potrebama odgovorno podučavaju bosanske muslimane neophodnim vjerskim znanjima. Istovremeno, skretanje makar i ovoliko pažnje na vrijedno djelo profesora Dukatara, prvi put otkako je napisano prije skoro stotinu godina, može svjedočiti i o našoj odgovornosti i ispunjavanju duga prema ulemi i ranijim generacijama muslimana.

(Objavljeno u printanom izdanju Preporoda)