Gospodar vaš je rekao: „Pozovite Me, Ja ću vam se odazvati! Oni koji iz oholosti neće da Mi se klanjaju – ući će, sigurno, u Džehennem poniženi!” (El-Mu'min: 60)

Dova je čovjekovo obraćanje Allahu Uzvišenom, obraćanje Allahu duša je svakog ibadeta, a ibadet je svrha zbog koje je čovjek i stvoren.

Namaz, po pravilu započinje dovom-pohvalom. Jer, u pohvali se čovjek udaljava od samog sebe i upravlja svoje srce Onome kome svaka pohvala pripada. Iz pohvale Bogu izrasta moralno ponašanje jer se putem dove pokušava doseći mjesto među onima koji su Mu pristupili kako treba.

Kur'an jasno kazuje na činjenicu da je cilj čovjekovog stvaranja ibadet. Allah kaže: “A džine i ljude stvorio sam samo zato da Mi ibadet čine!” (Ez-Zarijat: 56) Ovo je ona posljednja tačka egzistencije!

A vrijednost ibadeta ogleda se u spoznaji da ibadet čovjeka približava Stvoritelju i vezuje ga za Njega.

Što je čovjekova potreba za Allahom veća, njegova ovisnost o Njemu snažnija a potreba za Njim izraženija, predanost Allahu u dovi sve je veća.

A odnos između čovjekovog osjećaja ovisnosti o Allahu i potrebe za Njim, na jednoj strani, te čovjekove predanosti Allahu u dovi, na drugoj strani, jeste srazmjeran, jer potreba i nužda čovjeka tjeraju da utočište potraži kod Allaha. U onoj mjeri u kojoj čovjek osjeća ovu potrebu, biva i njegova predanost Allahu, a i obrnuto. Uzvišeni kaže:

“Uistinu, čovjek se uzobijesti čim se neovisnim osjeti!” (El-‘Alek: 6–7)

“O ljudi, vi ste ovisni, vi trebate Allaha, a Allah je Neovisan i hvale Dostojan!” (Fatir: 15)