Sedžda je centralni dio namaza. Tada smo u najponiznijem položaju i najbliži smo tada svome Gospodaru. Pitanje je jesmo li toga svjesni? Odgaja li nas naša sedžda, ili je i kod većine klanjača ona samo forma koja ne prelazi nimalo preko toga?
Ona je ta koja od početka razdvaja, ona je uspostavila razliku između upute i zablude kada ih je predstavila u liku Adema, a.s., i prokletog Iblisa.
Jednom su se džennetskim prostranstvima prolomile riječi: „Ja ću na zemlji namjesnika stvoriti“. Bile su to riječi Uzvišenog Allaha. Njima je dotadašnjim stanovnicima Dženneta najavio stvaranje čovjeka. A u Džennetu su, do tada, ibadet dragom Bogu činili meleki, džini i Iblis, koji je na najbolji način činio ibadet dragom Gospodaru. Ove riječi najavile su novo stvorenje, a to je značilo stvorenje koje će po mnogo čemu biti drugačije od svih ostalih. Onaj koji je Stvoritelj, podari Ademu lik i sakupi džennetlije. I udahnu dušu u njega i pouči ga imenima stvari. Stvoren je insan.
Uzvišeni tada naredi stvorenjima da učine sedždu Ademu a.s. Poslušni to uradiše, ali Iblis se uzoholi i odbi da učini sedždu Ademu, odnosno odbi da se pokori zapovjedi onoga čija se zapovijed ne odbija.
“Svi meleki su se zajedno poklonili, osim Iblisa; on nije htio da se sa njima pokloni.” (El-Hidžr, 30-31)
I sedžda bi ta koja postavi crtu, koja razdvoji iskrene i oni koji to nisu, one koji su pravi Allahovi robovi i one koji to nisu.
Nakon tog događaja Iblis prokleti zamoli Allaha, dž.š., da mu dopusti da zavodi čovjeka i zavede ga. Adem i Hava počiniše grijeh i time pokazaše da su stvorenja koja mogu biti Allahovi iskreni robovi kao što to meleki čine, ali i da mogu biti kao Iblis koji odbija da se povinuje naredbi Gospodara. Adem čini tevbu, a Iblis je činio dovu da zavodi.
Granica koja je povučena sedždom između ova dva svijeta postajala je sve jača i sve deblja. I naš Hazreti Pejgamber sa Miradža donese sedždu, onu što razdvaja i što pravi crtu među skupinama. Svaka naša sedžda je odazivanje na naredbu Uzvišenog Rabba kao što su se odazvali plemeniti meleki.
Ali svaka naša propuštena sedžda je naša oholost kakva je bila oholost Iblisa. Kad god propustimo sedždu, to jest namaz, mi se ponašamo kao Iblis koji ju je odbio kada mu je bila naređena, mi je odbijamo kao što ju je on odbio, mi se oholimo kao što se Iblis uzoholio. Poznate su nam posljedice zbog odbijene sedžde koje su zadesile Iblisa prokletog. Da li smo se ikada zapitali kako li ćemo mi proći zbog našeg odbijanja?
Čuvajmo namaz, a ako nam promakne, da li smo ravnodušni i da li se sjetimo da je to linija koja razdvaja? I danas ona razdvaja, razdvaja među ljudima one koji je čine i one koji je odbijaju, praveći razliku između iskrenih robova i oni koji to nisu.
Sedžda je najveći stepen naše poniznosti i pokornosti, kada spustimo svoje lice, svoj najveličanstveniji dio na najniži nivo stvari.
Lice koje spuštamo na sedždu je najuzvišeniji spoljni dio čovjeka. Na licu se raspoznaje bol, radost, tugu, obijest, poltronstvo, zavist. Lice je taj otok postojanja kroz kojeg se iskradaju unutarnja stanja srca. Zato je sedžda licem uvjetovana sedždom srca. Životinje licem na tle ne padaju, jer one ne zavide, ne mrze, nisu podle.
Muhamed, a.s., je o padanju ničice, sedždi, izrekao mnoge hadise.
“Ničim se čovjek ne može približiti više Bogu nego kroz skrivenu sedždu.”
“Nijedan musliman neće Bogu učiniti sedždu, a da ga On neće podići za stepen i osloboditi grijeha.”
“Neki čovjek reče Poslaniku: Moli Allaha da me učini od onih koji će zadobiti tvoj zagovor/šefa‘at. Na to mu Poslanik odgovori: Pomozi me obiljem svojih sedždi!”
Naše sedžde su naše duhovne oaze, one nas trebaju odgajati. Zbog veličine i značaja naših sedždi uvijek nakon namaza trebamo biti bolji nego li prije namaza. Ako nije tako, onda naših sedždi nismo u potpunosti svjesni, niti sve njene plodove zadobijamo.
Čuvajmo ono što nas čini onima koji su poslušni Gospdaru i što nas udaljava od šejtana.
Čuvajmo svoju sedždu.
I svoj namaz.
hafiz Merim-ef. Đulović
www.preporod.com
Najava
