“Lijepo je, nakon toliko vremena, ponovo vidijeti očevo ozbiljno lice.”, mislio je Ismail dok je posmatrao Ibrahima koji je sjedio do njega na malom uzvišenju mekanske doline.

Piše: Sead Seljubac

Neki blagi povjetarac je odnekud došao kao da želi čuti njihov razgovor i sam u njemu učestvovati na način njemu svojstven. Dok je čekao da razgovor između oca i sina započne vjetrić se poigravao zrncima pijeska hvatajući ih, onako lahke, i bacajući ih prvo u zrak a onda daleko i široko po dolini. Po izrazu očevog lica Ismail je slutio da mu otac želi saopćiti nešto vrlo važno. Ibrahim je na trenutak oklijevao kao da traži pogodan momenat a onda se odvažio da progovori. “Ismaile!”, prozborio je,” Allah mi je nešto naredio.” Tu je stao. Htio je sačekati Ismailovu prvu reakciju. Ismail nije ništa pitao. Kratko je kazao: “Pa učini ono što ti je Gospodar tvoj naredio.” Ibrahim je osjetio kako mu srce ponovo zadovoljstvom podrhtava. Bio je to onaj isti osjećaj koji je imao više puta prije toga kada mu je ovo, tako drago, dijete iskazivalo svoju bezrezervnu spremnost da se pokori Bogu Dragom ma koliku to žrtvu od njega zahtijevalo. “Hoćeš li mi pomoći?”, upi­tao ga je. “Da, pomoći ću ti”, odgovorio je Ismail. Ibra­him je tada pokazao na uzvisinu oko njih: “Allah mi je naredio da ovdje izgradim Hram.”

*

Četiri snažne ruke, koje su pokretala dva svijetla srca, donosile su prve kamene blokove od kojih su temelje Kabi postavili. Iz zemlje se brzo ukazala osnova na koju su redali kamen po kamen. Pijesak, taj nijemi svjedok događaja, prije i poslije, u svojim dinama bilježio je sve. Danas hadžijama prepričava kako je to bilo dok ih, nošen onim istim povjetarcem, prati na njihovim tavafima a i dok žurno koračaju između Saffe i Merve.

*

Kada je, kazuje pijesak, građevina postala toliko visoka da se više nije mogao kamen redati sa zemlje, Ibrahim je donio jedan oveći kamen, postavio ga kraj Kabe i na njemu stajao dok je zidao, a Ismail mu je dodavao kamenje. Stotinama godina već pustinjskim zrakom putuju njihove riječi koje su pri tome izgovarali:         

” Gospodaru naš, primi ovo od nas. Ti, doista, sve čuješ i znaš.” 

Kada je Kaba bila dovršena oni su kružil oko nje još izgovarajući:  

” Gospodaru naš, primi ovo od nas. Ti, doista, sve čuješ i znaš.” 

*

“A onaj kamen?”, pitaju hadžije, “Otkuda onaj kamen? Onaj crni, na ćošku Kabe, ili on možda i nije crn? Zašto bi i bio crn u prostranstvu ovog sjaja i bjeline?” “Čuo sam”, kazuje pijesak, “kako je Ibrahim kazao Ismailu da mu ga je, s neba, Džibril donio. Drugi su poslije prepričavali da je on iznutra bijeli dragulj a da ga je svana prekrilo crnilo grijeha  ljudskih. Kazuju da ga je Adem sa sobom iz Dženneta donio. Bog Dragi zna šta je od toga pravo. Ali ja znam da ga je Pejgamber volio, da ga ja volim, pa ljudi, volite ga i vi. Neki ga dodiruju, neki ga ljube, a ja ga, ljudi, samo zagrlim i dugo ne puštam. Ne puštam ga sve dok ispred mene ne prođu slike svih onih koji su, nakon što Ibrahim i Ismail odoše sa dunjaluka, dolazili u ovu dolinu, tavafili oko Kabe, dodirivali Hadžeru'l-esved i ljubili ga, i dok ne ugledam svijetlo lice Pejgambera moga kako mu s poštovanjem prilazi. Tad ja,” kazuje pijesak, “od radosti raspem zrna svoja na sve strane i zaboravim na Crni Kamen. Zaboravim njega da bih sačuvao sjećanje na Pejgambera svog koga volim više od svih dragulja ovog i onog svijeta…”

*

“A ova Kaba, što je sad gledate,” priča pijesak, “stoljećima uljepšava izgled svoj. Kiti se ona i gizda da bude draga, što draža, lijepa, što ljepša, da lijepa bude onima oko nje, onima što žive u njenom hladu, kao i onima što hiljadama kilometara daleki dom napuste, porodicu ostave, da bi njenu ljepotu vidjeli, oko nje tavafili i izgovarali:

” Gospodaru naš, primi ovo od nas. Ti, doista, sve čuješ i znaš.”

*

“Eno Bošnjaka kraj Kabe”, primjećuje pijesak. “Poznajem ga po drhtavom srcu čija dova Rabbu je duža od dove drugih. On moli:

” Gospodaru naš, primi ovo od nas. Ti, doista, sve čuješ i znaš. Gospodaru naš, Ti si ovu Kuću Svoju od dušmanske ruke Ebrehine sačuvao, onog Ebrehe što je mislio da je moćniji od svih a bio je gluplji od slona svoga.

Gospodaru naš, Ti si njega od Kabe svoje odbio, vojsku njegovu uništio, dušmanluk njegov kao suho lišće po svijetu razasuo, pa, Gospodaru, tako zaštiti i svako mu'minsko srce u kojem Kaba Tvoja svoje počasno mjesto ima.

Zaštiti ga, ja Rabbi, ma gdje ono bilo i ma kada ga pokušala ruka dušmanska dokučiti.

Zaštiti ga, Ja Rabbi, jer Ti si najbolji Zaštitinik i najbolji Pomagač…

Gospodaru…”

*

Zvukom vjetra pijesak kazuje:

“Eno Bošnjaka kraj Kabe…”

*